FOTO: PRINTSCREEN

Bivši predsednik Hrvatske Stepan Mesić omiljena je meta desnice. Haška presuda šestorici bosanskih Hrvata i javno samoubojstvo Slobodana Praljka u haaškoj sudnici oživeli su novi niz napada na njega.

Advertisements

Zdesna ga zbog saradnje i svedočenja u postupcima pred Haškim sudom etiketiraju kao glavnog “izdajnika hrvatskih nacionalnih interesa”, a general HOS-a Ante Prkačin preko Bujančeve TV emisije traži njegovo javno vešanje. Hajci se pridružio i dio HDZ-ovaca poput Drage Krpine, a predsednik Savetodavnog vijeća HDZ-a Vladimir Šeks pozvao je DORH da se pozabavi navodnim Mesićevim “lažnim svedočenjem” pred Haškim sudom.  Iako je na inicijativu Mosta Sabor ukinuo Ured bivšeg predsednika, Mesić, koji ovog Badnjaka navršava 83 godine, još je daleko od toga da sa svojim vršnjacima šeće po Trgu bana Jelačića i hrani golubove. I dalje na poziv različitih institucija i vlada putuje svetom.

Advertisements

S njim smo razgovarali neposredno nakon povratka s puta Kinu gde je boravio na godišnjoj skupštini SRCIC-a, Međunarodne nevladine organizacije koja se bavi promicanjem Puta svile, tj. međunarodne trgovine. Možemo li za početak razjasniti u koliko se ukupno haških postupaka svedočili?
– Svedočio sam u postupcima bivšem vukovarskom gradonačelniku Slavku Dokmanoviću, u postupku Slobodanu Miloševiću i u suđenju generalu Tihomiru Blaškiću.

Suđenja Blaškiću i Dokmanoviću odvijala su se pre vašeg izbora za hrvatskog predsednika, a u procesu Slobodanu Miloševiću svedočili ste nakon izbora za predsednika. Koja su od tih svedočenja bila tajna?
– Nema tajnih svedočenja. Bio sam zaštićeni svedok i to zato što je 1998. uoči svedočenja u procesu generalu Tihomiru Blaškiću protiv mene pokrenuta orkestrirana kampanja u kojoj su prednjačile tri novinarke, ili kako smo ih tada zvali, “tri gracije”: Olga Ramljak, Aleksa Crnjaković i Dunja Ujević. One su najviše dizale temperaturu. I zato sam pristao da za početak budem zaštićeni svjedok. To, međutim, ne znači da je reč o tajnom svedočenju. Nema tu nikakve tajne.

Advertisements
Loading...

Ko vas je predložio kao svedoka u ta tri postupka, tužiteljstvo, ili obrana optuženih? – U sva tri postupka predložilo me tužiteljstvo.
Optužuju vas da je upravo vaš iskaz u predmetu Blaškić, ali i dokumenti koji su iz Ureda predsednika poslani u Hag, doveli do osuđujućih presuda bosanskim Hrvatima te do konstatacije u zadnjoj presudi o učestvovanju hrvatskog državnog vrha u udruženom zločinačkom pothvatu u BiH. Šta mislite o tim optužbama?
– To su konstrukcije. Naime, general Tihomir Blaškić je živ i može se i njega o tome pitati. Na svedočenju Blaškiću, o njemu sam rekao jednu jedinu rečenicu – da ne znam ništa o njegovom ratnom putu i da smo se samo jednom sreli u saborskom kafiću – on je bio u odori generala HVO-a. Ja sam u tome procesu govorio o politici Hrvatske i tadašnjoj politici Jugoslavije. Potpuno je druga stvar smeta li to nekoga.

Optužuju vas da ste teretili hrvatski državni vrh za umešanost u rat u Bosni i Hercegovini?
– To su takođe konstrukcije. Govorio sam ono što je zabeženo na više mesta u svim mojim svedočenjima pred Haškim sudom. Zašto me ne pitaju o svedočenju u slučaju Slobodana Miloševića i Slavka Dokmanovića? Zašto one koji me napadaju to ne interesuje? U Beogradu sam 1990. razgovarao s Borislavom Jovićem koji je u isto vreme kad i ja bio član Predsjedništva SFRJ. Rekao sam mu da bi bilo dobro da zaustavimo “balvan revoluciju”, da sednemo za sto, da pitanja koja moramo razrešiti razrešimo bez oružja jer rešavanje problema balvanima Srbe u Hrvatskoj vodi u samoubistvo. Pitao sam ga trebaju li Srbiji Srbi u Hrvatskoj. Odgovorio je – ne. Pitao sam ga treba li Srbiji hrvatska teritorija. Odgovorio je – ne treba. A, što vama treba, pitao sam. Odgovorio je – nama treba 63 posto Bosne i Hercegovine. To je, rekao mi je, bilo srpsko, jest srpsko i srpsko mora ostati. Rekao sam – ako je to tako, idemo onda ti, ja, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević sjesti za sto pa da vidimo o kojim problemima se u Hrvatskoj radi, pa da se oni pokušaju riješiti kroz institucije u Hrvatskoj, bez balvan-revolucije i oružja. Zvao je Miloševića i on se složio. Odmah sam seo na avion i odleteo u Zagreb jer nisam htio o tome s Tuđmanom razgovarati telefonom. Prenio sam prijedlog Tuđmanu i on se složio. Međutim, to je Tuđmanu bio signal da bi bilo dobro da on sedne s Miloševićem i on je zaista za 1991. dogovorio njihov susret u Karađorđevu.

Je li to bio prvi fizički susret Tuđmana i Miloševića?
– Jeste i taj se susret održao bez mene, a Milošević je na njega došao bez Borislava Jovića. Uvek sam petkom i subotom dolazi iz Beograda u Zagreb, i mi smo ga čekali da se vrati iz Karađorđeva. Pre toga susreta rekao sam mu da me smeta što se on održava u Karađorđevu, ali on je rekao – sasvim je svejedno gdje ću se s njim naći, najvažnije je da čujem šta on želi. Na taj sastanak u Karađorđevu iz Hrvatske su otišli Tuđman i šef njegovog kabineta Hrvoje Šarinić. Kad su se njih dvojica vratili iz Karađorđeva, sastali smo se s ljudima iz tadašnjeg hrvatskog državnog vrha. Imali smo po stolovima kafuu, čaj, neko piće. Tuđman je ušao u sobu i rekao – raščistite odmah stolove, Hrvoje, daj karte. I tada je Tuđman objasnio šta Milošević predlaže. Rekao je da Hrvatskoj predlaže banovinske granice plus Cazin, Kladušu i Bihać. Prenio je što mu je točno rekao Slobodan Milošević. Rekao je: “Franja, ti uzmi Cazin, Kladušu i Bihać, to meni ne treba, to je takozvana ‘turska Hrvatska’”. Upitao sam Tuđmana – a što kaže Alija? Odgovorio mi je: “Što ima Alija pitati, kad se hrvatske i srpske škare slože, nema Alija što pitati”. Rekao sam mu – slušaj, to onda znači rat. Rekao je: “Ma kakav rat, to je izbjegavanje rata”. Tako je otprilike tekao taj razgovor. Posle toga Tuđman je otišao i na drugi sastanak s Miloševićem…

Advertisements
Advertisements

Samo da razjasnimo, ko je sve s hrvatske strane bio na tom sastanku na kojem je Tuđman izvestio o prvom susretu s Miloševićem u Karađorđevu?
– Celi tadašnji hrvatski državni vrh, od Jože Manolića pa dalje.

Znači, vi ste već nakon prvog susreta Tuđman – Milošević znali da njih dvojica dogovaraju podelu BiH?
– Da. To je bio priedlog Slobodana Miloševića. On nam nije rekao da je to prihvatio već da je to predlog Slobodana Miloševića, ali bilo je očito da je s tim predlogom bio oduševljen. Na drugi sastanak s Miloševićem, Tuđman je otišao u jedno drugo lovište, Tikveš, ali mene više nije zvao na sastanak na kojem je referirao o njemu, tako da ne znam što je na kraju dogovoreno. U svakom slučaju, prijedlogom Slobodana Miloševića na prvom sastanku o podeli Bosne bio je oduševljen.

Kakve su bile reakcije članova hrvatskog državnog vrha na sastanku nakon Karađorđeva na kojem vas je Tuđman informirao o Miloševićevoj ponudi o podjeli BiH?
– Nito ni na koji način nije reagirao osim mene koji sam pitao što je u tom slučaju s Alijom. Da se vratimo na moje svedočenje pred Haškim sudom u procesu Blaškiću – o toj politici sam ja svedočio. Odgovarao sam na pitanja suca što znam o politici iz toga vremena, a ne o Blaškićevom ratnom putu. Početkom 2000. izabrani ste za predsjednika, na vlast je došla koalicija šestorke predvođena SDP-om. Često vam se predbacuje da su nakon vašeg dolaska na Pantovčak Tuđmanovi transkripti i ostali dokumenti iz Ureda predsjednika odlazili u Haag i mimo Vladina ureda za suradnju s Haškim sudom. Čak je i Vladin Ured za odnose s javnošću negdje u studenom 2000. objavio priopćenje u kojem upozorava na to da Ured predsjednika ne smije samostalno slati dokumente u Haag.

Advertisements
Loading...

Odakle onda optužbe te vrste?
– Ništa mi na svoju ruku nismo slali. To su obična podmetanja. Ja sam u politici uvijek imao dosta prijatelja, a još više neprijatelja. To me prati cieli život. Nakon dolaska na Pantovčak, Ured ste otvorili novinarima, uključujući i strane. Novinari Independenta, Channela 4 snimali su sobu s Tuđmanovim transkriptima. Neki su vam to jako zamerili..
– Optužuju me da sam “dilovao” te transkripte, da sam dovodio novinare. Novinari su pitali bi li mogli videti gde su priepisi Tuđmanovih razgovora pohranjeni, jer znate, ako netko stvara arhivu transkripata svojih razgovora za istoriju, ljude zanima koliko toga ima. To je bila cela jedna prostorija puna transkripata. Ja to nisam ni vidio i rekao sam im da možemo pitati službenika zaduženoga za arhivu da im to pokaže. I taj službenik im je otvorio vrata sobe s transkriptima i oni su s ulaza snimili tu sobu s dosjeima. Nema tu nikakve enigme, ali zato uvijek postoje podmetanja. Ja nikad u toj prostoriji nisam bio. Za Hrvatsku je prilično nezgodan deo haške presude šestorici bosanskih Hrvata u kojem se konstatira postojanje zločinačkog pothvata – sprege osoba iz tadašnjeg hrvatskog državnog vrha s HVO-om i spornim aktivnostima HVO-a na terenu.

Advertisements

U hrvatskim medijima se ponavlja da ni u jednoj presudi Srbima osuđenima u Hagu nije konstatiran zločinački pothvat sa srbijanske strane. Kako to komentarišete?
– To nije tačno, u mnogim procesima koji su vođeni protiv Srba u Haagu isticana je i umiješanost srbijanskog državnog vrha u sukobe na prostoru bivše Jugoslavije. Milošević je bio suđen, ali nije dočekao presudu jer je 2006. umro u pritvoru, međutim, osuđen je Milan Milutinović kao i niz drugih funkcionara srbijanskog režima za zločine na prostoru bivše Jugoslavije. Međutim, Milošević je bio lukavac i on je gledao da iza sebe ne ostavi tragove.
– Toga 7. 1991. u 10 sati Ante Marković je najprije imao sastanak sa mnom, u 11 sati s Tuđmanom, a u 12 smo imali zajednički ručak u sali Banskih dvora. Nakon zajedničkog ručka kojem su prisustvovali neki ministri u hrvatskoj Vladi, Tuđman, Marković i ja laganim smo se korakom zaputili u Tuđmanov kabinet u kojem je sjedila Zdravka Bušić. U trenutku kad smo ulazili u Tuđmanov kabinet, zazvonio je telefon. Zdravka Bušić je podigla slušalicu i rekla – “da, on je tu” i zatim pružila telefon Tuđmanu. U tome je momentu došlo do napada, podigla se takva prašina da se nije vidio prst pred nosom. Primili smo se za ruke i krenuli prema izlazu i u sklonište.

Je li vam čudno da je istraga o napadu na Banske dvore trajala 26 godina?
– Nije. Tako se stvarao kult o Tuđmanu kao ocu domovine koji je bio jedina meta toga napada, a stvarni plan je bio poubijati sve nas, pa da JNA preuzme kontrolu nad jugoslavenskim prostorom. Bio je to pomno planiran i organiziran napad. Da je poginuo Tuđman, u Hrvatskoj u tom trenutku nije bilo isprofilirane osobe koja bi mogla preuzeti i organizirati normalno funkcioniranje države. Da sam poginuo ja, na moje bi mjesto na čelo jugoslavenskog Predsjedništva SFRJ došao Branko Kostić, predstavnik Crne Gore, ali veći Srbin i od svakog Srbina. Na mesto predsjednika savezne vlade, Ante Markovića, došao bi Aca Mitrović, njegov zamenik, dobar čovjek, ali Srbin i na njega se već drukčije moglo djelovati. Vojska bi na taj način izvršila državni udar i tvrdila da je sve legalno. Predsjedništvo SFRJ bi nastavilo rad bez mene, savezna vlada bez Ante Markovića, a jugoslavenska bi vojska dobila otvorene ruke da provedu ono što su nešto kasnije i otvoreno predlagali – da jugoslavensko kolektivno Predsjedništvo prepusti vojnom vrhu JNA pravo da po vlastitoj procjeni upotrebljava vojnu silu, bez Predsedništva.

Advertisements

(Izvor: Espreso)