Kedmi upozorio na posledice direktnog rata Rusije i NATO-a: „Takav sukob ne bi trajao duže od jednog sata“

Nekadašnji direktor izraelskog biroa „Nativ“ Jakov Kedmi izneo je dramatičnu procenu prema kojoj bi se eventualni direktan sukob Rusije i NATO-a veoma brzo pretvorio u nuklearni rat. On smatra da evropske države greše ukoliko očekuju dugotrajan konvencionalni sukob nalik ratovima iz prošlog veka.

Kedmi, koji je organizaciju „Nativ“ vodio od 1992. do 1999. godine, danas često komentariše međunarodne odnose i vojno-politička pitanja. Njegove izjave predstavljaju lične analize i procene, a ne zvaničan stav izraelskih institucija.

Prema njegovom mišljenju, u slučaju otvorenog rata između Rusije i NATO-a ne bi bilo dovoljno vremena za dugotrajno prebacivanje američkih vojnika, tenkova i druge opreme preko Atlantika.

„Sledeći rat bio bi termonuklearni“

Kedmi smatra da pojedine evropske države pripreme za potencijalni sukob i dalje zasnivaju na iskustvima iz prethodnih velikih ratova. Takvi planovi uključuju očuvanje mostova i logističkih pravaca, raspoređivanje pešadije i dopremanje velikih količina vojne tehnike iz Sjedinjenih Američkih Država.

Međutim, prema njegovoj proceni, direktan sukob dve nuklearne sile ne bi ostao u okvirima klasičnog ratovanja.

„Sledeći rat neće trajati duže od jednog sata – biće to termonuklearni rat“, izjavio je Kedmi.

On tvrdi da ruska mornarica i avijacija u takvom scenariju ne bi čekale da američki brodovi stignu do Evrope. Umesto toga, sukob bi, prema njegovim rečima, veoma brzo obuhvatio vojne baze, komandne centre, industriju, energetiku i drugu strateški važnu infrastrukturu.

Izjava je preneta u regionalnim medijima, ali nije predstavljena detaljna vojna analiza kojom bi se moglo potvrditi njegovo precizno vremensko predviđanje. Tvrdnju o ratu koji bi trajao manje od jednog sata zato treba posmatrati kao upozorenje i ličnu procenu, a ne kao proverenu prognozu.

Tvrdi da Rusija za NATO priprema „drugačiju vojsku“

Kedmi je ocenio da se Rusija za mogući sukob sa NATO-om ne priprema istim snagama i metodama koje koristi u ratu u Ukrajini.

Prema njegovim rečima, Moskva razvija drugačiju strukturu oružanih snaga i sisteme naoružanja namenjene borbi sa tehnološki i vojno znatno snažnijim protivnikom.

On je izneo procenu da je takva vojska gotovo potpuno spremna, ali nije predstavio konkretne podatke kojima bi potkrepio tvrdnju o stepenu njene spremnosti.

Njegov scenario podrazumeva izuzetno brz i razoran sukob, uz moguću upotrebu taktičkog, a zatim i strateškog nuklearnog oružja. Cilj, prema njegovom tumačenju, ne bi bilo dugotrajno zauzimanje teritorije, već uništavanje vojnih kapaciteta, komandne infrastrukture i industrijske osnove država uključenih u rat.

Kedmi je upozorio da bi posledice za evropske zemlje mogle biti katastrofalne, posebno ako bi došlo do udara na energetska postrojenja, fabrike oružja, komunikacione sisteme i centre političkog i vojnog odlučivanja.

Pomenuo London, Pariz, Berlin i Brisel

Govoreći o mogućim metama, Kedmi je posebno pomenuo London, Pariz, Berlin i Brisel kao važne političke, vojne i industrijske centre.

On dovodi u pitanje sposobnost postojećih evropskih sistema protivvazdušne i protivraketne odbrane da zaustave sve vrste savremenih projektila koje bi Rusija mogla da upotrebi u velikom sukobu.

Prema njegovom mišljenju, nijedan sistem odbrane ne može da garantuje presretanje svakog projektila u slučaju masovnog napada. Zbog toga tvrdi da bi razorne posledice za pojedine države mogle da nastupe za svega nekoliko minuta.

Takve tvrdnje, ipak, nije moguće proveriti bez preciznih podataka o broju projektila, pravcima napada, stepenu spremnosti obe strane i funkcionisanju sistema ranog upozorenja. Ishod potencijalnog rata zavisio bi od velikog broja vojnih i političkih faktora, pa se njegovo trajanje ne može pouzdano unapred odrediti.

Nuklearna doktrina Rusije

Rusija je u novembru 2024. godine usvojila izmenjene principe državne politike nuklearnog odvraćanja. Dokument navodi okolnosti u kojima bi Moskva mogla da razmatra upotrebu nuklearnog oružja, uključujući određene napade koji bi predstavljali kritičnu pretnju suverenitetu ili teritorijalnom integritetu zemlje.

Prema toj doktrini, napad nenuklearne države uz podršku ili učešće nuklearne sile može se posmatrati kao zajednički napad na Rusiju. Konačna odluka o upotrebi nuklearnog oružja ostaje u nadležnosti ruskog predsednika.

To ne znači da bi svaki direktni incident automatski doveo do nuklearnog odgovora. Nuklearne doktrine prvenstveno služe odvraćanju protivnika i ostavljaju političkom i vojnom rukovodstvu prostor za procenu okolnosti.

NATO naglašava da je odbrambeni savez

NATO, sa druge strane, navodi da je njegova osnovna svrha odvraćanje i odbrana članica. Strategija Alijanse zasniva se na kombinaciji konvencionalnih, nuklearnih, protivraketnih, sajber i svemirskih kapaciteta.

Tri članice NATO-a – Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Francuska – poseduju nuklearno oružje. Alijansa navodi da bi okolnosti u kojima bi takvo oružje moglo biti upotrebljeno bile izuzetno retke, ali istovremeno održava nuklearne kapacitete kao sredstvo odvraćanja.

Zvaničnici NATO-a više puta su naglašavali da se nuklearni rat ne može dobiti i da nikada ne bi trebalo da bude vođen. Istovremeno, rusku nuklearnu retoriku opisuju kao opasnu i neodgovornu.

Upozorenje, a ne pouzdana prognoza

Kedmijeva izjava oslikava najgori mogući scenario – brzu eskalaciju direktnog sukoba dve strane koje raspolažu velikim nuklearnim arsenalima.

Ipak, njegovu tvrdnju da bi rat trajao najviše jedan sat nije moguće predstaviti kao utvrđenu činjenicu. Vojni sukobi zavise od odluka političkih lidera, komunikacije između komandi, sistema ranog upozorenja i mogućnosti da se eskalacija zaustavi pre prelaska nuklearnog praga.

Najvažnija poruka njegovog upozorenja jeste da direktan rat Rusije i NATO-a ne bi bio samo još jedan konvencionalni sukob na evropskom tlu. Zbog nuklearnih kapaciteta obe strane, pogrešna procena ili nekontrolisana eskalacija mogli bi da imaju nesagledive posledice daleko izvan granica država koje bi prve bile uključene.

Zato diplomatski kanali, mehanizmi za sprečavanje incidenata i kontrola naoružanja ostaju presudni. U nuklearnom sukobu ne bi postojala stvarna pobeda – posledice bi osetile generacije širom sveta.