Nakon ove priče više nikada nećete kasniti

FOTO: PIXABAY

Nikad, ali nikad se nisam vratio kući bez nekog utiska, koji na mene ostavi ili građevina ili čovek ili prosto parče papira u obliku srca na podu. Tada sve primetim, tad su mi čula nekako izoštrenija, a bogami, tada mi Univerzum ili ko god već, možda i sam Bog, šalje poruke.

Advertisement

Tako je bilo i ovaj put, a put me je naneo ka Vračaru, u Čuburski park. Nogu pred nogu, ramišljajući o svemu i svačemu. Seo sam na klupu ispod nekog starog drveta, ne usuđujem se da kažem koje je, nisam baš neki botaničar. Lepo vreme je dovuklo u park mnogo ljudi, a najviše je bilo dece, koja su spokojno trčkarala tamo ‘amo, ne misleći ni o čemu osim o igri. Možda sam malo bio i ljubomoran što imaju tu privilegiju, ali neka uživaju dok mogu, taj deo života niko ne sme da im oduzme.

Detinjstvo. Znam, jer ja i nisam baš imao neko naročito. O tome ste već čitali, da vas ne davim ponovo. Pored mene je prolazio stariji čovek, ako baš moram da procenim, od nekih 60-65 godina. Kretao se prilično teško, ali ne kao da su ga pritisle godine, već kao da na leđima, možda i na duši ima neko teško breme.

Advertisement

Dobro, ja odmah zamislim i njegovu sudbinu i život, odživim sve to, propatim, samo što ne umrem. Nego, pogleda me onako, kao da je osetio moj pogled na sebi i upita me imam li cigaru. Rekoh da ne pušim, na šta će on: “Pametno, sine. Meni to nije donelo ništa dobro, osim ovog na plućima. Mada, nije to jedini razlog. Mogu li da sednem?”

Kroz glavu mi prolete to da uvek na mene moraju da nalete ljudi sa teškom pričom, kao da mi nije dosta što sam emotivac, već mora nešto da mi pokvari dan, da se skenjam zbog nečije sudbine. Uvek sam iskreno žalio ljude, čak nikad nisam razmišljao da li neko žali mene ili bi me, da se ne daj Bože nađem u toj situaciji, žalio. Opet sa druge strane, možda mu samo treba neko za priču. Ako sam nešto znao, znao sam da slušam.

Advertisement

“Izvolite”, rekoh, uz osmeh koji poklanjam svakom, zaslužio to ili ne. Ispostaviće se da je ovaj gospodin zaslužio, itekako. Sede polako, izvini se ako mi smeta, na šta sam ja rekao da nije nikakav problem… I tu on poče svoju priču.

“Znam da ni vama mladima nije lako. Evo ja sam sa 19 otišao u Nemačku. Radio sve i svašta, šta god su hteli da plate… A plaćali su, samo ako si hteo da radiš. Mi odavde smo im bili omiljeni jer nismo ništa odbijali. Oprosti ako i opsujem, ali bilo je trenutaka kad sam bio u ga do guše, u pravom smislu te reči. Razumeš?”

Advertisement

Klimnuh glavom, a on nastavi.

“I tako, prolazile su godine. Otprilike kad sam bio tvojih godina, zaljubio sam se do ušiju. Kako je samo bila lepa! Bila je ćerka jednog mog starijeg kolege, naše gore list, ali rođena tamo. Veruj mi, sine, nisi video lepšu ženu u dosadašnjem životu! Milica… Jedna u majke, što bi se reklo u pesmi.” Prokomentarisah kratko, kad sam video da je napravio pauzu, jer nisam želeo da ga prekidam. “Svakom je žena koju voli najlepša, morate priznati. Verujem da je bila predivna. Nastavite, molim Vas”, sad sam već hteo da čujem i ostatak priče. I nastavi.

Advertisement

“Tako je, sine. Ne smeta ti što te zovem sinom, svoga nisam imao da ga tako zovem…”, reče tužno. Samo sam mu stavio ruku na rame i odmahnuo glavom. “Voleli smo se Milica i ja, mnogo. Niko nije branio našu ljubav, ali kad dođeš do trenutka da moraš da se ženiš, nastaju problemi. Šta sam ja bio, običan šljaker kao i njen matori… Dve godine smo bili sve jedno drugom.

Znaš kad mi nije bilo bitno više šta radim, gde sam, samo dok je ona tu kad mi zatreba. Kao i ja njoj, trebali smo jedno drugom.” Prekinuh ga: “Hoćete da Vam kupim cigare?” Odgovori mi: “Imam pare sine, ako nešto imam, to su pare… Nažalost, jedino što imam.” Meni knedla u grlu.

Advertisement

“Neka, dozvolite da Vas častim, a i želim da čujem priču do kraja. Učinite mi to”, zamolih ga, na šta će on: “Dobro, ako je tako… I hvala ti.” Otrčah do trafike, kupih mu cigare, dadoh, izvadi upaljač, zapali jednu, izduva dim i nastavi priču.

“Njeni su me voleli, ali nisu videli njenu budućnost pored mene, a su joj zabranili da se viđa sa mnom. Posle dve godine! Zamisli, dve godine si sa nekim svaki dan, a onda ne smeš da ga vidiš. Potukao sam se sa njenim matorim na poslu, dobio otkaz… Lako sam našao sledeći posao, ali ja sam hteo samo nju, ni za šta me nije bilo briga. Svako jutro je bilo sve gore i gore.”

Advertisement

(Izvor: izaplavihociju.wordpress.com)