Prvi svetski rat nazivaju poslednjih ratom stare, aristokratske Evrope, u kojem su važila nešto drugačija pravila nego danas. Sa druge strane, to je verovatno i prvi istinski nacionalistički sukob na tlu našeg kontinenta u kome je stvarno postalo bitno šta ste i ko ste (ranije etničko poreklo nije igralo važnu ulogu, već dinastička vernost).
Evo jedne epizode koju smo iskopali u digitalizovanim arhivama ondašnjeg hrvatskog “tiska”, zapravo dnevne štampe Kraljevine Hrvatske-Slavonije, konstitutivnog dela Kraljevine Ugarske i samim tim Austrougarske monarhije. Prenosimo ga u integralnoj verziji, zbog čega ne bi trebalo da se čudite rečima kao što su “sgrada” umesto “zgrada” ili “otca” umesto “oca”, budući da je to tada bio standardni pravopis u tim krajevima (“otca” čak i kod nas).
U tekstu pod naslovom “Slučaj.” hrvatski je novinar pre sto i kusur godina napisao sledeće redove: “Vojnik Primilić, koji je sudjelovao ulazu u Valjevo, pripovijeda slijedeći slučaj, koji je doista do skrajnosti čudnovat.
Nakon zauzeća Valjeva naši su se vojnici uredili na domaću. Zaposjeli su sve sgrade i nakon duljeg vremena imali su opet siguran krov nad glavom. Primilić je došao u za njega određenu sobu, pa se nakon oduljeg vremena htio da legne na kanape. Ali mu zapelo oko o dvije fotografije, koje su visjele na stijeni. Nije mogao vjerovati svojim vlastitim očima, za to je pristupio bliže i ostao kao okamenjen.
— Ta za Boga, kako dolaze moji roditelji u ovu kuću? — pitao je sam sebe. Nije znao, da li sanja, da li u istinu živi.
Da se osvjedoči, gdje se uistinu nalazi, izašao je pred kuću i opazio, da se nalazi u prostorijama zatvorene ljekarne. Sada je počeo razmišljati i dosjetio se, da se je brat njegova otca pred mnogo godina izselio u Srbiju. Sada je zagonetka bila riješena i Primilić se u novom stanu ćutio kao u vlastitom domu. Fotografije je uzeo sa sobom”. Dakle, Primilićev stric se mnogo godina pre rata preselio iz “tamnice naroda” (Austrougarske) u Kraljevinu Srbiju i skućio u Valjevu, gde je otvorio apoteku. Njegova nacionalnost nije nam poznata, jer može biti i Srbin i Hrvat.
No, pošto je izbegao iz Valjeva pred dolaskom vojske svoje bivše zemlje, šta god da je bio po poreklu, jasno je gde mu je bilo srce. A bilo bi zanimljivo da je bio Hrvat po rođenju, jer bi to onda postavilo pitanje, koliko danas u Centralnoj Srbiji (gde ih najmanje očekujemo) ima posrbljenih Hrvata koji su svoje daleko entičko poreklo potpuno zaboravili. Ali, mnogo zanimljivije od toga je to što je vojniku Primiliću, od svih soba u svim kućama u svim gradovima u celoj Kraljevini Srbiji, zapalo da uđe baš u tu sobu u toj kući u Valjevu. Bog, ili slučajnost?
(Izvor: Telegraf)