Jugonostalgičari, ovaj vic će vas ili nasmejati ili pogoditi pravo u srce.
Naime, Jugonostalgija u afirmativnom smislu može označavati otvoreno isticanje pozitivnih strana SFRJ u odnosu na postojeće stanje, odnosno određene prednosti koje je tadašnji poredak pružao njenim građanima, a kojih danas nema.
Tu se prvenstveno ističe veća sloboda kretanja, socijalna prava, manja stopa kriminaliteta, manje izražene socijalne razlike, sigurnost posla i plaće, stjecanje stanarskih prava uz povoljne stanarine, dobra i besplatna zdravstvena zaštita, kvalitetno i besplatno obrazovanje, male stope kriminaliteta, sigurnost građana na ulicama, poštivanje rada i radnika, blizina trgovina i uslužnih djelatnosti mjestu stanovanja, besplatno parkiranje, rodna jednakost itd.
Konačno i iznad svega: masovno uverenje ljudi da su u obliku društvenoga vlasništva oni sami vlasnici sve one silne imovine koju su nove političke elite u bescjenje prodale strancima: banke, mediji, građevinska zemljišta, šume, hotelska poduzeća, trgovački lanci, otoci i sve drugo.
Pod time se takođe izražava pozitivan stav prema određenim aspektima kulture u bivšoj Jugoslaviji – bilo “službenim” kao što su Štafeta mladosti, kult ličnosti vezan uz Josipa Broza Tita ili partizanski filmovi, bilo “neslužbenim” kao što je novovalna rock-scena 1980-ih, a naš današnji vic glasi:
Kako se zvala Jugoslavija posle Tita?
– Titanik.
(Izvor: Espreso)