Pobjeda na izborima nije dovoljna: Zašto stranke bez koalicionog kapaciteta mogu ostati izvan vlasti

Nakon što Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine (CIK BiH) potvrdi konačne rezultate izbora, počinju teći rokovi za formiranje zakonodavnih i izvršnih organa vlasti. Prema izbornom kalendaru navedenom u ovom tekstu, krajnji rok za potvrđivanje rezultata je 3. novembar.

Međutim, politički pregovori o formiranju vlasti obično počinju mnogo ranije. Stranke koje ostvare značajan izborni rezultat već traže partnere s kojima bi mogle osigurati parlamentarnu većinu.

U Bosni i Hercegovini taj proces rijetko prolazi jednostavno. Izborni uspjeh često se predstavlja kao politički mandat za predvođenje vlasti, ali broj osvojenih glasova sam po sebi ne garantuje ulazak u izvršnu vlast. Za to je potrebno okupiti dovoljan broj zastupnika, postići dogovor s drugim političkim akterima i osigurati podršku u parlamentima.

Upravo se tu pokazuje razlika između izborne pobjede i sposobnosti formiranja vlasti. Stranka može osvojiti najviše glasova pojedinačno, ali ako ne uspije pronaći partnere i osigurati većinu, može završiti u opoziciji.

Pojedinačni izborni rezultat nije garancija ulaska u vlast

Primjer koji se često navodi u raspravama o formiranju vlasti u Federaciji BiH jesu izbori iz 2022. godine. SDA je tada ostvarila snažan pojedinačni stranački rezultat, ali nije uspjela okupiti koaliciju koja bi joj omogućila formiranje vlasti u Federaciji.

Vlast je formirala koalicija predvođena strankama Trojke i njihovim partnerima, uz podršku potrebnu za parlamentarnu većinu.

SDA je u narednim godinama osporavala način na koji je formirana Vlada Federacije BiH, dok su njeni politički protivnici insistirali na tome da je parlamentarna većina legitimna osnova za formiranje vlasti.

Ova rasprava otvara važno pitanje: da li najveći pojedinačni izborni rezultat stranci daje pravo da predvodi vlast ili je presudna sposobnost da osigura većinu?

U parlamentarnoj demokratiji, izborni rezultat daje političku snagu i legitimitet, ali se vlada formira u skladu s ustavnim procedurama i pravilima o parlamentarnoj većini. Nijedna stranka nema automatsko pravo na izvršnu vlast samo zato što je osvojila više glasova od bilo koje druge pojedinačne stranke.

Zbog toga tvrdnju da izostanak pojedinačnog izbornog pobjednika iz vlasti automatski znači poništavanje izborne volje treba posmatrati u kontekstu ukupnog sastava parlamenta i načina na koji je većina formirana.

Šta je značila Schmidtova intervencija 2023. godine?

Jedno od najspornijih pitanja u vezi s formiranjem vlasti u Federaciji BiH bila je odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta iz aprila 2023. godine.

Odluka je donesena nakon dugotrajnog zastoja u formiranju nove Vlade Federacije BiH poslije izbora 2022. godine. Schmidt je omogućio deblokadu procesa imenovanja Vlade, a istovremeno je predvidio ustavni amandman koji je trebalo da spriječi slične blokade u budućnosti.

Prema odluci OHR-a, Parlament Federacije dobio je mogućnost da u predviđenom periodu sam usvoji odgovarajuće ustavne izmjene. Budući da takvo rješenje nije usvojeno na način predviđen odlukom, prateći amandman stupio je na snagu 1. maja 2024. godine. <Cite refs={[“turn970038search0″,”turn970038search3”]}/>

Protivnici Schmidtove intervencije kritikovali su način na koji je odluka donesena i njene ustavne posljedice. S druge strane, zagovornici intervencije isticali su potrebu da se omogući formiranje izvršne vlasti nakon dugotrajnog političkog zastoja.

Važno je razlikovati političku ocjenu intervencije od njenog pravnog sadržaja. Odluka nije stvorila parlamentarne glasove za koaliciju, ali je uticala na proceduru kojom je Vlada mogla biti imenovana.

Ustavni mehanizmi za sprečavanje blokada

Ustavni okvir Federacije BiH mijenjan je u više navrata, uključujući izmjene iz 2022. i odluku OHR-a iz 2023. godine. Te promjene ne treba poistovjećivati jer se odnose na različite dijelove postupka formiranja vlasti.

Izmjene iz 2022. godine predvidjele su fazni postupak predlaganja kandidata za predsjednika i potpredsjednike Federacije BiH. U određenim okolnostima, ako se u prvobitnom roku ne prikupi potreban broj delegata, prag za predlaganje kandidata može se smanjivati. <Cite refs={[“turn970038search5”]}/>

Odluka iz 2023. godine, čiji je prateći amandman stupio na snagu 2024, odnosi se na postupak imenovanja Vlade Federacije i mogućnost prevazilaženja zastoja u tom procesu. Njome su utvrđeni rokovi i dodatni mehanizmi za slučaj da se Vlada ne uspije imenovati u predviđenoj proceduri. <Cite refs={[“turn970038search0″,”turn970038search3”]}/>

Zbog toga je pojednostavljeno tumačenje da jedan politički akter više ni pod kojim uslovima ne može blokirati formiranje vlasti pravno preširoko. Ustavni mehanizmi mijenjaju uslove i procedure, ali njihov konkretan učinak zavisi od okolnosti i primjenjivih odredbi.

Parlamentarna većina ostaje ključna

Bez obzira na političke razlike, jedno pitanje ostaje presudno: postoji li parlamentarna većina koja može podržati formiranje i rad vlade?

Stranka koja želi predvoditi izvršnu vlast mora pokazati da može okupiti dovoljan broj zastupnika i postići dogovor s partnerima. Pojedinačni izborni rezultat može joj dati snažnu pregovaračku poziciju, ali ne zamjenjuje potrebu za parlamentarnom podrškom.

Istovremeno, koalicioni dogovori ne znače da su sve političke razlike nestale. Partneri moraju usaglasiti prioritete, raspodjelu odgovornosti i program rada, a njihova stabilnost zavisi od spremnosti da dogovor poštuju i nakon formiranja vlasti.

Zato sposobnost pregovaranja predstavlja važan dio političke odgovornosti. Stranke koje žele preuzeti vlast moraju biti spremne na kompromis, ali i na javno obrazlaganje svojih odluka.

Izborna volja građana i pravo na koaliciono udruživanje

U političkim raspravama u BiH često se koristi argument da izostavljanje stranke s najvećim pojedinačnim brojem glasova iz vlasti predstavlja poništavanje izborne volje građana.

Takva tvrdnja zahtijeva šire razmatranje. Birači biraju svoje predstavnike, dok se izvršna vlast formira kroz ustavne procedure i parlamentarne odnose. Zbog toga je potrebno posmatrati ukupan sastav izabranih predstavničkih tijela, a ne samo rezultat jedne stranke.

Pravo drugih stranaka da sklapaju koalicije sastavni je dio parlamentarne politike. Istovremeno, i stranka koja ostane izvan vlasti ima pravo da kritikuje koalicioni dogovor, preispituje njegovu legitimnost i djeluje kao opozicija.

Ključno je da se sve političke odluke donose u skladu s Ustavom i zakonima te da se njihova opravdanost procjenjuje na osnovu konkretnih činjenica, a ne isključivo političkih poruka.

Zaključak: Glasovi su važni, ali je važna i većina

Formiranje vlasti u Bosni i Hercegovini zavisi od izbornog rezultata, ustavnih pravila i sposobnosti političkih stranaka da postignu dogovor.

Najveći pojedinačni broj glasova predstavlja značajan politički uspjeh, ali ne garantuje automatsko preuzimanje izvršne vlasti. Za formiranje vlade potrebna je podrška u skladu s važećim ustavnim procedurama.

Istovremeno, ustavni mehanizmi za sprečavanje blokada ne uklanjaju potrebu za političkim kompromisom niti oslobađaju stranke odgovornosti za odluke koje donose.

U konačnici, demokratski proces ne završava se objavom izbornih rezultata. Nakon izbora slijedi period pregovora u kojem stranke moraju pokazati da, osim podrške birača, mogu osigurati i institucionalne uslove za formiranje stabilne vlasti.