„Proučavala sam preko 200 dece i ovo je NAJVAŽNIJA veština koju svaki roditelj TREBA da nauči svoje dete: Samo ovako će izrasti u mentalno zdrave osobe“

FOTO ILUSTRACIJA: PIXABAY

Saznajte koja je najvažnija veština koju svaki roditelj treba da nauči svoje dete prema psihologu.

Advertisement

Psihološkinja Rim Rauda, kroz dugogodišnji rad sa decom i roditeljima, došla je do važnih zaključaka o tome šta je ključno za njihov razvoj i zdravu ličnost.

Iako roditelji često nastoje da deci obezbede uspeh kroz učenje, rutine i podsticanje dobrog ponašanja, Rauda ističe da postoji jedna veština koja je temelj svega – povezanost sa samim sobom.

Kada dete nauči da prepozna i prihvati svoje emocije, potrebe i unutrašnji glas, ono razvija osećaj sigurnosti u sebe i vrednosti koju nosi kroz svaki odnos, izazov i odluku.

Kada toga nema, samopouzdanje se urušava iznutra.

Advertisement

Rauda je proučavala više od 200 odnosa između roditelja i dece, a i sama je majka. Njena glavna poruka roditeljima glasi:

„Ako svoje dete naučite samo jednoj veštini u životu, to mora biti veština povezivanja sa samim sobom.“

Advertisement

Zašto je povezivanje sa sobom ključno?

Gradi emocionalnu otpornost – deca koja poznaju svoja osećanja lakše se nose sa stresom, odbacivanjem i teškim emocijama.

Advertisement

Podržava zdrave granice – povezana deca veruju instinktima i umeju da kažu „ne“ kad nešto nije u redu.

Neguje istinsko samopouzdanje – ono ne dolazi iz pohvala, već iz unutrašnjeg osećaja da je u redu biti ono što jesmo.

Advertisement

Štiti mentalno zdravlje – samopovezanost je snažna zaštita od anksioznosti, sumnje u sebe i potrebe za spoljnim odobravanjem.

Kako roditelji mogu negovati povezanost kod dece?

Advertisement

Potvrdite njihove emocije – umesto „Dobro si“, recite „Vidim da te ovo rastužilo, tu sam.“
Prihvatite celo dete – dozvolite pitanja, strahove i ljutnju; dete tada uči da je voljeno bezuslovno.

Dajte im slobodu izbora – prestanite sa mikromenadžmentom i dozvolite deci da donose odluke primerene uzrastu.

Advertisement

Budite model samopovezanosti – pokažite kako vi imenujete i regulišete svoja osećanja.
Koristite jezik svesti, a ne stida – umesto „Zašto si to uradio?“ pitajte „Šta si osećao kada se to dogodilo?“

Posmatrajte ispod ponašanja – umesto da osuđujete, pitajte se da li dete oseća strah, bespomoćnost ili potrebu za pažnjom.

Slavite njihovu suštinu, a ne samo postignuća – podsećajte ih da su vredni i voljeni zbog onoga što jesu.

(Stil)

Advertisement
Advertisement
Advertisement