Prohor Pčinjski rođen je u prvoj polovini 11. veka u dolini Ovče pole u Severnoj Makedoniji. On se u ranoj mladosti povukao u pešteru Nagoričinsku, istočno od Kumanova, u blizini današnjeg manastira Staro Nagoričino, i po predanju, tamo je sreo lovca Diogena, kome je prorekao da će postati car.
Zamolio ga je i da ga se seti kada se to obistini. I zaista, Diogen je 1068. godine postao Roman IV Diogen, vizantijski car.
Prohor se u međuvremenu povukao u jednu malu pećinu na planini Kozjak južno od Vranja. Trideset godina nakon proročanstva, Prohor se u snu javio Diogenu i pitao ga “Zašto, Diogene, zaboravi svoje pređašnje haljine i mene starca? Postaraj se da mi podigneš makar mali hram”.
Diogen, prestravljen, sa patrijarhom i pratnjom odlazi u Nagoričino kako bi našao Prohora. Kako ga tamo nije bilo, Diogen odlazi i na Kozjak, gde nakon dana i dana potrage nalazi pećinu i u njoj mošti prepodobnog Prohora.
Na tom mestu car je podigao crkvu u slavu Svetog Luke, a desno od Pčinje sagradio je hram Prohor Pčinjski posvećen Prohoru. U desnom delu hrama položio je mošti sveca iz kojih je poteklo sveto miro.
Deo moštiju car je odneo u Carigrad, jedan deo kasnije je završio u Ljubostinji, a ostali deo moštiju i danas se nalazi u njegovom manastiru, i i danas toči miro.
“Pustinji žitelj, i v tjelesi angel, i čudotvorec pokazalsja jesi, bogonosne otče naš Prohore, postom, bdjenijem, molitvoju, nebesnaja darovanija primij, iscjeljaješi nedužnija i duši vjeroju pritekajuščih k tebe. Slava davšemu ti krjepost, slava vjenčašemu tja, slava djejstvujuščemu toboju vsjemiscjeljenija.”
(Espreso)