

Moje iskustvo iz manastira Nimnik jedno je od najlepših, obeleženo je važnom životnom porukom.
Sasvim slučajno, bez ikakvog plana i predznanja o čudima koja se tamo dešavaju, stigla sam do manastira Nimnik.
U trenutku svoje unutrašnje rasejanosti, kada me je mučila bezvoljnost i osećaj da sam se udaljila i od sebe i od svakodnevice, ta poseta se ispostavila kao pun pogodak – kao da me je neko odozgo baš tamo uputio. Društvo mi je pravila prijateljica, koja je bila u većem rasulu od mene.
Dok smo šetale manastirskim dvorištem, prišao nam je jedan monah. Tiho, sa osmehom, upitao me da li sam ranije bila ovde.
Rekla sam mu da mi je ovo prvi put. Pogledao me kratko, kao da već zna odgovor, i gotovo spontano počeo da nam priča priču – ni o veri, ni o molitvi, ni o grehu – već o samostalnosti. Baš o onome što mi je tada najviše trebalo da čujem.
Ispričao je priču o dve babe i njihovim unucima. Prva baba je sama napravila džem od šljiva i sve servirala unuku. Kada je došlo vreme da se jede, unuk je samo rekao: „Baba, ajde namaži nam taj džem.“
Druga baba je, pak, svog unuka uključila u ceo proces – pomagao joj je od početka do kraja. Kad je došlo vreme za jelo, unuk je sam rekao: „Baba, ja ću da namažem, a ti samo operi tanjire.“
U toj jednostavnoj, naizgled svakodnevnoj priči, dobila sam važnu životnu lekciju – kako se samostalnost ne nameće, već stvara kroz zajedništvo, poverenje i učešće.
To je poruka koju ću zauvek nositi, ne samo za sebe, već i kao vodič u odgajanju deteta.
Manastir Nimnik mi je dao mnogo više od tišine i svežeg vazduha. Osetila sam harmoniju, unutrašnji mir koji se retko gde pronalazi.
Posmatrala sam ljude koji dolaze tiho, ponizno, sa svojim problemima, bolestima, tugama, ali i nadom. Monasi su im čitali molitve – za zdravlje, za decu, za ljubav, za smisao. Niko nije bio odbijen. Svako je bio primljen.
U toj jednostavnosti i duhovnosti manastira Nimnik, pronašla sam deo sebe koji sam izgubila u svakodnevnom jurenju.
I ono najvažnije – naučila sam da ponekad, kad izgleda da idemo slučajno nekim putem, zapravo smo tačno tamo gde treba da budemo.
Isti utisak ima i moja prijateljica Tijana, kojoj su se nakon ove posete, mnoge stvari u glavi posložile.
I mogu vam reći, sedenje na klupi ispred ove svetinje, bolje nam je došlo od sedenja u kafiću i pričanja praznih priča, uz ispijanje kafe.
Priča koja se krije iza čuvenog manastira
Smešten u gustim šumama nedaleko od Velikog Gradišta, manastir Nimnik je jedno od najposećenijih duhovnih mesta u istočnoj Srbiji.
Podignut u 14. veku, prema predanju koje vezuje njegovo osnivanje za vojvodu Bogosava i vreme kneza Lazara, manastir je posvećen Prenosu moštiju Svetog Nikole.
Ime „Nimnik“ potiče od potresne legende o devojčici Nikolini. Tokom turske vladavine, vojnici su je pitali gde se nalazi manastir, a ona je odgovorila na vlaškom: „Nišću nimik“ – „ne znam ništa“.
Zbog njene odanosti, Turci su je ubili, a na mestu njenog stradanja danas se nalazi sveta kapela. Vernici je smatraju mučenicom, i veruju da pomaže onima koji se s verom pomole na njenom grobu.
Manastir Nimnik je poznat po brojnim čudesnim isceljenjima i uslišavanjima molitvi.
Na grobu male Nikoline svakodnevno se čitaju posebne molitve za zdravlje, potomstvo, brak, mir u duši i izbavljenje iz teških životnih situacija. Mnogi svedoče da su upravo tu pronašli nadu, snagu i duhovno isceljenje.
Pod duhovnim vođstvom igumana oca Jeliseja, manastir je postao mesto utehe, vere i molitve, gde se prošlost i čuda prepliću sa svakodnevicom savremenog čoveka.
Manastir Nimnik je više od svetilišta – to je tiho utočište za one koji traže odgovor, mir i Božju milost.
(Stil)