Vukašin Mandrapa, rodom iz sela Klepci u Hercegovini, poznat i kao Starac Vukašin, zvanično je kanonizovan 1998. godine, dobivši ime Sveti Novomučenik Vukašin Jasenovački. Slavi se 29. maja.
Kaže se da starac Vukašin uopšte i nije bio starac, već postariji čovek, ali je, krijući se po šumama bio zarastao u sedu bradu. Cela porodica mu je bila pobijena, a njega su uhvatile ustaše. Najpre je bio deportovan u Sarajevo, a odatle 1942. godine u ustaški logor Jasenovac.
U januaru 1943. godine ustaše su u logoru organizovale takmičenje u klanju logoraša. Čak su se i opkladili ko će više ljudi zaklati. Međutim, tada se dogodila jedna neočekivana stvar koju je zabeležio neuropsihijatar Nedo Zec. To je ispovest Žila Friganovića, jednog od koljača, koji je zbog te opklade ubio 1.100 ljudi, a poslednji mu je bio Starac Vukašin.
Ovo je priča Žila Friganovića kako ju je u logorskoj ambulanti zabeležio doktor Zec:
“Ustaša koji mi je to pričao, ponovo je zastao, ispio čašu rakije, pa nastavio: Ti se sjećaš kad je u kolovozu (avgustu) bio veliki nastup u logoru i kad je Jere Maričić poslao oko 3.000 u Gradinu na klanje.
Tada smo Pero Brzica, Zrinušić, Šipka i ja opkladili se ko će te noći zaklati najviše logoraša. Otpočelo je klanje, i ja sam već poslije jednog sata po broju zaklanih daleko odmakao od ostalih. Obuzeo me te večeri neki neobični zanos, činilo mi se kao da sam na devetom nebu, nikad u životu nisam osjetio takvo blaženstvo, i već poslije nekoliko sati bio sam zaklao 1.100 ljudi, dok su ostali jedva stigli da zakolju 300 do 400.
I tada, dok sam bio u najvećem zanosu, slučajno sam bacio pogled u stranu, i tu sam ugledao jednog postarijeg seljaka, koji sa nekim neshvatljivim mirom stoji i spokojno gleda kako ja koljem žrtve i kako se one u najvećim mukama preturaju. Taj me njegov pogled nekako presjekao, učinilo mi se kao da sam se iz onog najvišeg zanosa najednom skamenio i jedno vrijeme nisam mogao da se maknem.
A zatim sam otišao do tog seljaka i od njega saznao da je on neki Vukašin iz sela Klepaca kod Čapljine, kome su u kući sve poubijali, a njega sa nekih šumskih radova poslali u Jasenovac. On je sve to govorio s nekim nedokučivim mirom koji je mene teže pogađao nego sva stravična kuknjava oko nas. Gledajući i slušajući ovog starca, u meni se najednom razbuktala želja da mu razbijem spokojstvo najsvirepijim mučenjem i da u njegovim mukama i stravičnim koprcanjima povratim svoj zanos i blaženstvo uživanja u bolu.
Izdvojio sam ga i posadio na jedan panj. Naredio sam mu da vikne – “živio poglavnik Pavelić!”, ili, ako to ne kaže, da ću mu odsjeći uvo. Vukašin je ćutao. Otkinuo sam mu uvo. On nije rekao ni riječ. Ponovo sam mu rekao da viče – “živio Pavelić”, ili ću mu otkinuti i drugo uvo. On je i dalje ćutao. Otkinuo sam mu i drugo uvo. Viči: “Živio Pavelić!”, ili ću ti otkinuti nos!
On je ćutao kao zaliven. Tada sam mu otkinuo nos. A, kad sam mu po četvrti put zapovjedio da uzvikne “živio Pavelić” i zaprijetio mu da ću mu nožem izvaditi srce iz grudi, on me pogledao i, uperivši pogled, nekako kroz mene i preko mene u neizmjernost, polako i razgovjetno mi je dobacio:
“Radi ti, dijete, svoj posao!…”
Poslije svega, ova njegova poslednja riječ potpuno me izbezumila, skočio sam na njega, iskopao mu oči, isjekao srce, preklao grlo od uva do uva i nogama ga sjurio u jamu. Ali je tada u meni nešto prepuklo, i te noći više nisam mogao da koljem. Pero Brzica je pobijedio jer je zaklao 1.350 logoraša i ja sam mu bez riječi platio opkladu. Od te noći više nemam mira. Kad god u mučenju i klanju pokušam ponovo da doživim onaj posebni zanos i blaženstvo, uvjek me iznenada prostrijeli Vukašinov pogled, i tada malakšem, bacim nož i ne mogu više da koljem.
Počinjem sve više da pijem, ali mi to pomaže samo za trenutak. U piću, naročito predveče, često me iznenada trgne glas: “Radi ti, dijete, svoj posao!…” I tada, izbezumljen, moram da tumaram okolo, da začepim uši, da se udaram u glavu, da vičem, da lomim sve oko sebe, i bjesomučno napadam koga stignem. Noću nemam nigdje mira, svaki se čas trzam iz sna i tada najednom u mraku ugledam prodorni Vukašinov pogled i čujem ono stravično: “Radi ti, dijete, svoj posao!”
I, eto, sad sam postao posljednja crkotina i ničim više ne mogu sebi da pomognem. Kada sam izišao napolje, osjetio sam kao da se budim iz nekog nesnosnog košmara i pokušao sam da se osvježim, udišući punim plućima okrepljujuću hladnoću zimske večeri.
Te noći, u kojoj nisam mogao da spavam, neprekidno mi je pred očima lebdio svijetli lik Vukašina iz Klepaca, i klupče jada i bijede koje se zvalo Žile.” O ovom događaju snimljeno je i nekoliko filmova. Poslednji od njih je film Oproštaj kao kazna, koji ima za cilj da se istina o događajima u logoru obelodani.
(Izvor: Kurir)