Danima je čekala majku ispred bolnice: Kada je sestra donela njen plavi kaput, Ema je shvatila da se neće vratiti zajedno

Izmišljena priča.

Ema je u džepu držala poruku o palačinkama koje će praviti kada mama izađe iz bolnice. Onda je ugledala medicinsku sestru Jasnu. U rukama nije nosila odgovor, već tamnoplavi kaput koji je devojčica poznavala bolje od sopstvene jakne.

— Je l’ mama ide kući? — upitala je, ustajući sa klupe.

Jasna je zastala.

— Hajde da uđemo. Tetka te čeka unutra.

Ema je pogledala kaput. Jedno dugme bilo je drugačije od ostalih. Sama ga je izabrala iz kutije za šivenje kada je staro otpalo.

— Ali zašto ga vi nosite?

Sestra je sela pored nje, pridržavajući presavijenu odeću u krilu.

— Marijana će razgovarati s tobom. Biću i ja tu.

Devojčica je izvukla ruku iz džepa, ali je poruku ostavila unutra.

Klupa na kojoj je čekala dobre vesti

Dvanaestogodišnja Ema živela je sa majkom Ivanom u malom stanu nedaleko od Karlovca. Ivana je radila u pekari i ustajala dok je napolju još bio mrak.

Ema je često čula šuštanje njenog kaputa u predsoblju. Zatim bi se vrata tiho zatvorila, a na kuhinjskom stolu ostali doručak i nekoliko reči napisanih na poleđini računa.

„Sendvič je u frižideru. Ponesi kišobran.“

Ili samo: „Srećno na kontrolnom.“

Od kada je otac otišao, njih dve navikle su da sve dogovaraju zajedno. Novca nije bilo mnogo, ali Ivana je uspevala da sačuva male rituale: nedeljne palačinke, odlazak u biblioteku i razgovor pred spavanje.

Zato je Ema, kada je majka završila u bolnici zbog teške bolesti, bila uverena da treba samo da sačeka.

Majka se uvek vraćala.

Privremeno se preselila kod tetke Marijane. U školu je odlazila redovno, a posle nastave želela je da makar nakratko svrate do bolnice.

Marijana ju je pratila kad god je mogla. Dok je razgovarala sa osobljem, Ema bi sedela na klupi blizu ulaza i pisala u svesku.

Beležila je sve što bi inače ispričala majci.

Da je dobila peticu iz srpskog. Da je drugarica promenila mesto u klupi. Da su u prodavnici ponovo imali džem koji njih dve vole.

Na vrhu jedne stranice napisala je: „Da ne zaboravim kad dođeš.“

Poruke preko medicinske sestre

Jasna je upoznala Emu tokom jedne posete.

Devojčica je držala svesku na kolenima i nekoliko puta počinjala isto pitanje.

— Je l’ danas bolje?

Sestra je odgovarala pažljivo, bez obećanja.

Kada je Ivana bila dovoljno dobro da piše, uz njenu saglasnost prenela je Emi kratku poruku.

„Tetka kaže da sediš na hladnoći. Hoću da te zateknem zdravu kada se vidimo.“

Ema se nasmejala.

— To je sigurno ona napisala.

Na poleđini je odgovorila: „Nosim šal. Nemoj da brineš.“

Sačuvala je svaki papirić. Jedan je bio presavijen četiri puta, drugi je imao trag od šolje, a na trećem je majčin rukopis bio toliko slab da ga je čitala sasvim približivši papir licu.

Onda su poruke prestale.

Marijana joj je objasnila da se stanje pogoršalo i da lekari pokušavaju da pomognu.

— Da li može da umre? — upitala je Ema.

Tetka je sela uz nju.

— Može. Nadamo se da neće, ali bolest je ozbiljna.

Te noći Ema je ostavila upaljenu lampu.

Jutro sa plavim kaputom

Sledećeg jutra nije bilo nastave. Marijana je dobila poziv iz bolnice i zamolila komšinicu da ostane uz Emu dok ne pošalje po nju.

Kada su kasnije stigle, devojčica je sela na poznatu klupu. Komšinica je stajala nekoliko koraka dalje, razgovarajući telefonom sa tetkom.

Tada je izašla Jasna sa kaputom.

Uveli su Emu u malu prostoriju pored hodnika. Marijana je ustala čim ju je videla i pružila joj obe ruke.

— Imam veoma tužnu vest — rekla je. — Mama je tokom noći umrla. Njeno telo više nije moglo da izdrži bolest. Lekari nisu uspeli da je spasu.

Ema je gledala u tetkina usta.

— Ali juče si rekla da se još bore.

— Jesu, dušo.

— Onda neka pokušaju opet.

Marijana ju je privukla uz sebe. Nije imala rečenicu koja bi to učinila manje bolnim.

Ema je zaplakala tek kada je Jasna položila kaput na naslon stolice.

— Hoću njega — rekla je kroz suze.

Sestra joj ga je dodala.

Devojčica je pritisnula lice uz postavu. Osetila je poznati miris i prstima pronašla ono drugačije dugme.

Obične stvari koje su ostale

Kod tetke je kaput najpre držala preko stolice pored kreveta.

Jedne večeri pregledala je džepove. Pronašla je maramicu, dva novčića i presavijen spisak za kupovinu.

Mleko. Brašno. Jaja.

Na dnu je pisalo: „Emin džem.“

Pozvala je Marijanu.

— Vidi. Setila se.

Tetka je pogledala papir i sela na krevet pored nje.

Dugo su ćutale.

Kasnije je Ema spisak stavila u kutiju sa majčinim porukama. Dodala je i svoje pismo koje nije stiglo do bolničke sobe.

Nije ga bacila. Nije želela ni da ga ponovo pročita.

Za sada je bilo dovoljno da zna gde je.

Povratak u školu

Prvih dana po povratku na nastavu najteža su bila obična pitanja.

„Šta ti mama kaže za ocenu?“

„Može li tvoja mama da nas poveze?“

Drugovi bi se zatim setili i zaćutali, a Emi bi bilo žao i sebe i njih.

Marijana je razgovarala sa razrednom i školskim psihologom. Ema je dobila priliku da izađe sa časa kada joj postane preteško, bez objašnjavanja pred celim odeljenjem.

Ponekad je želela da govori o majci. Ponekad bi se naljutila kada bi je neko pitao kako je.

Tetka je učila da prihvati oba odgovora.

Jednog popodneva Ema joj je rekla:

— Plašim se da ću zaboraviti kako zvuči.

Pronašle su stari snimak na telefonu. Ivana je pokušavala da snimi rođendansku tortu, ali je kamera bila okrenuta prema njoj.

Na snimku se najpre čuo Emin smeh, a zatim majčino:

— Pa gde se ovo okreće?

Slušale su ga tri puta.

Palačinke jednog nedeljnog jutra

Prošlo je nekoliko meseci pre nego što je Ema sama izvadila tiganj.

Marijana ju je zatekla u kuhinji sa otvorenom sveskom recepata.

— Hoćeš da ti pomognem?

Devojčica je klimnula.

Sipale su mleko, razbile jaja i tražile mericu za brašno. Prva palačinka se pocepala.

— Mama je govorila da prva ne važi — rekla je Ema.

— I meni je to govorila. Mada mislim da je samo htela odmah da je pojede.

Ema se nasmejala, pa spustila varjaču.

Oči su joj se napunile suzama.

Marijana je ostala kraj nje. Posle nekoliko trenutaka devojčica je obrisala obraz rukavom i ponovo uzela činiju.

— Možeš li da doneseš džem?

Dok je tetka tražila teglu, Ema je stavila još jedan tanjir na sto. Zatim ga je pogledala, zastala i vratila u ormarić.

Na polici pored kuhinjskih vrata stajala je fotografija nje i majke. Plavi kaput bio je u predsoblju, uredno okačen.

Ema je okrenula sledeću palačinku.

— Ova je uspela — rekla je.