3 obrasca ponašanja majki koji mogu negativno uticati na emocionalni razvoj deteta
Odnos između majke i deteta može snažno uticati na razvoj samopouzdanja, emocionalne sigurnosti i načina na koji dete kasnije gradi odnose sa drugim ljudima. Iako nijedan roditelj nije savršen, pojedini obrasci ponašanja mogu narušiti osećaj sigurnosti i ostaviti dugotrajan trag na detetovo emocionalno zdravlje.
Preterana kontrola, stalna kritika i prebacivanje emocionalne odgovornosti na dete primeri su ponašanja koja mogu postati problematična kada se ponavljaju i postanu uobičajen način komunikacije u porodici.
Važno je naglasiti da pojedinačna greška ili loš dan ne čine nekoga lošim roditeljem. Mnogo su značajniji obrasci koji se ponavljaju, način na koji roditelj reaguje na detetove potrebe i spremnost da prepozna greške i promeni svoje ponašanje.
1. Preterana požrtvovanost koja stvara osećaj krivice
Neke majke gotovo u potpunosti podređuju svoj život potrebama dece. Odriču se ličnih interesovanja, zanemaruju sopstvene potrebe i nastoje da detetu obezbede sve što smatraju neophodnim za srećno odrastanje.
Sama požrtvovanost nije problem. Poteškoće nastaju kada roditelj počne da koristi svoja odricanja kao razlog da od deteta zahteva poslušnost, stalnu zahvalnost ili ispunjavanje svih svojih očekivanja.
Rečenice poput „Posle svega što sam učinila za tebe, tako mi vraćaš“ mogu kod deteta stvoriti osećaj da je odgovorno za roditeljeve emocije i da ljubav mora da zasluži određenim ponašanjem.
Ako se takva komunikacija često ponavlja, dete može početi da potiskuje sopstvene želje iz straha da će razočarati majku.
U odraslom dobu to se kod nekih ljudi može odraziti na teškoće u postavljanju granica, osećaj krivice kada kažu „ne“ i potrebu da stalno udovoljavaju drugima.
2. Stalna kritika i nedostatak emocionalne podrške
Kritika može biti deo roditeljstva kada detetu pomaže da razume svoje greške i nauči nešto novo. Međutim, postoji velika razlika između ukazivanja na konkretno ponašanje i omalovažavanja detetove ličnosti.
Kada dete često sluša da nije dovoljno dobro, da ništa ne radi kako treba ili da su njegovi uspesi beznačajni, može početi da usvaja takvu sliku o sebi.
Umesto da greške doživljava kao priliku za učenje, dete može razviti strah od neuspeha i potrebu da stalno dokazuje svoju vrednost.
Ovakvo okruženje može doprineti razvoju nesigurnosti, preterane samokritičnosti i teškoća u prihvatanju pohvale. Ipak, posledice nisu iste kod svakog deteta i zavise od brojnih faktora, uključujući podršku drugih bliskih osoba i ukupne porodične okolnosti.
Roditeljska podrška ne znači odsustvo pravila ili kritike. Ona podrazumeva da se detetu jasno stavi do znanja da greška ne umanjuje njegovu vrednost i da je voljeno čak i kada nešto ne uradi kako treba.
3. Kada dete postane emocionalni oslonac roditelju
Pojedine majke često govore o svojim problemima, usamljenosti i nezadovoljstvu na način koji od deteta zahteva da ih neprestano teši, umiruje ili rešava njihove emocionalne teškoće.
Kada dete preuzme odgovornost za roditeljevo emocionalno stanje, može doći do zamene uloga u porodici. Ovaj obrazac se ponekad opisuje kao emocionalna parentifikacija.
Dete tada može verovati da mora biti snažno, poslušno i uvek dostupno kako bi majka bila dobro. Sopstvene potrebe često potiskuje jer oseća da nema pravo na dodatne zahteve ili probleme.
Takva iskustva mogu otežati razvijanje zdravih granica u kasnijim odnosima. Neke osobe u odraslom dobu osećaju da moraju da spasavaju druge, teško traže pomoć ili se plaše da će biti odbačene ako ne ispune tuđa očekivanja.
Roditeljima je prirodno potrebna podrška, ali dete ne bi trebalo da bude njihova jedina emocionalna podrška niti da se oseća odgovornim za rešavanje problema odraslih.
Kako štetni obrasci mogu uticati na život u odraslom dobu?
Ponavljana emocionalna nesigurnost tokom odrastanja može uticati na to kako osoba doživljava sebe, kako reaguje na kritiku i koliko lako veruje drugim ljudima.
Moguće posledice uključuju:
- izražen osećaj krivice čak i kada osoba nije odgovorna za problem;
- teškoće u postavljanju ličnih granica;
- strah od odbacivanja ili razočaravanja drugih;
- preteranu potrebu za potvrdom i odobravanjem;
- teškoće u izražavanju sopstvenih osećanja i potreba.
Ipak, ove teškoće ne znače automatski da je neko odrastao uz štetno roditeljstvo. Na emocionalni razvoj utiču i temperament, odnosi sa drugim članovima porodice, životna iskustva i podrška koju osoba dobija tokom života.
Ni posledice teškog detinjstva nisu neizbežne. Ljudi mogu razviti zdravije obrasce odnosa i unaprediti emocionalnu stabilnost uz podršku, učenje i, kada je potrebno, stručnu pomoć.
Kako prekinuti nezdrave obrasce?
Prvi korak je prepoznavanje ponašanja koja izazivaju patnju i razumevanje načina na koji utiču na svakodnevni život.
Osobama koje su odrasle u emocionalno zahtevnom porodičnom okruženju može pomoći da:
- nauče da prepoznaju i izraze sopstvene potrebe;
- postepeno postavljaju jasne granice u odnosima;
- razlikuju zdravu odgovornost od osećaja krivice koji im drugi nameću;
- grade odnose u kojima postoje uzajamno poštovanje i podrška;
- potraže pomoć psihologa ili psihoterapeuta ako ih prošla iskustva i dalje opterećuju.
Roditelji, sa druge strane, mogu doprineti zdravijem odnosu tako što će saslušati dete, uvažavati njegove emocije, izbegavati ponižavanje i preuzeti odgovornost za sopstvene greške.
Izvinjenje i promena ponašanja ne umanjuju roditeljski autoritet. Naprotiv, detetu pokazuju da su odgovornost, poštovanje i ljubav međusobno povezani.
Zdrav odnos počinje emocionalnom sigurnošću
Ne postoji savršen roditelj, niti porodica bez nesuglasica. Važno je, međutim, da dete ima prostor da izrazi osećanja, napravi grešku i razvija sopstvenu ličnost bez straha da će zbog toga izgubiti ljubav i prihvatanje.
Prepoznavanje štetnih obrazaca nije poziv na osuđivanje majki, već prilika da se bolje razumeju porodični odnosi i njihove posledice.
Zdravo roditeljstvo ne podrazumeva savršenstvo, već spremnost da se sasluša, razume, preuzme odgovornost i promeni ono što detetu nanosi emocionalnu štetu.