IMAJU I DECA PROBLEME: Mnogo toga im smeta, ali na ovo se najčešće žale psiholozima, ne tiče se vršnjaka

FOTO: PIXABAY

Deca se često osećaju…

Advertisement

Roditelji se često pitaju: O čemu moje dete zapravo razgovara sa terapeutom? Stručnjaci su podelili najčešće žalbe dece koje se tiču upravo roditeljskog ponašanja:

U poslednjih godina sve smo svesniji koliko je važno mentalno zdravlje dece.

Prema podacima američkog CDC-a, problemi sa mentalnim zdravljem među decom ozbiljno su porasli, a stigma oko traženja pomoći polako nestaje.

Deca sve češće odlaze na terapiju i to je hrabar, važan korak ka boljem razumevanju sebe i svojih emocija.

Advertisement

No, roditelji se često pitaju: O čemu moje dete zapravo razgovara sa terapeutom? Stručnjaci su podelili najčešće žalbe dece koje se tiču upravo roditeljskog ponašanja:

1. Osećaj da ih se osuđuje zbog njihovih izbora

Advertisement

Psihološkinja dr Aline Zoldbrod ističe kako se mnogi mladi osećaju odbijeno jer nisu ispunili roditeljska očekivanja.

Deca ponekad biraju karijere samo zato što to roditelji žele i tek godinama kasnije priznaju da su zanemarili sopstvene snove. J

Advertisement

edan poznati urolog, na primer, odlučio je u četrdesetim da napusti medicinu i upiše likovnu akademiju jer je to bio njegov pravi poziv.

2. Osećaj da ih se kontroliše

Advertisement

Psihoterapeutkinja dr Glorija Brejm navodi da se odrasla deca često žale na prekomernu kontrolu, posebno od strane majki koje su previše uključene čak i nakon što deca odrastu.

Kod očeva, žalbe su češće vezane za emocionalnu ili fizičku odsutnost. Takva dinamika često rezultira anksioznošću, nesigurnošću i teškoćama u donošenju odluka.

Advertisement

3. Osećaj zanemarenosti

Deca se često osećaju i zanemareno i kontrolisano u isto vreme. Roditelji nisu obraćali pažnju na njihove emocije, a istovremeno su nametali stroga pravila.

Advertisement

Danas, ta emocionalna odsutnost često dolazi u obliku roditelja koji su fizički prisutni, ali mentalno odsutni jer su stalno na telefonu.

Takva deca kasnije u životu često održavaju hladan ili distanciran odnos sa roditeljima.

4. Osećaj da moraju da „odgajaju“ svoje roditelje

Životna trenerka Mitzi Bokman kaže kako se mnogi mladi osećaju kao da su preuzeli ulogu roditelja. Roditelji su često tražili emocionalnu podršku od dece, umesto da je sami pruže.

Advertisement

Iako je normalno da roditelji greše, deca trebaju sigurnost i brigu, a ne obrnuto.

5. Osećaj emocionalne odsečenosti

Pružanje krova nad glavom i hrane nije isto što i emocionalna podrška. Životni trener Sidhart S. Kumar napominje kako se mnoga deca osećaju usamljeno jer nisu dobila toplinu, pažnju i prihvatanje.

Kada se još porede sa braćom, sestrama ili drugim vršnjacima, osećaj manje vrednosti dodatno raste.

6. Osećaj da ih niko ne razume

Advertisement

„Moji roditelji me ne razumeju!“, stara je rečenica koju, prema rečima trenerke Suzan Alan, čujemo već generacijama.

Bez empatije i pravih alata za komunikaciju, roditelji i deca ne uspevaju da se povežu.

No, dobra vest je da se odnos može značajno poboljšati već za nekoliko nedelja, ako su obe strane spremne na saradnju, piše Your Tango.

Advertisement

(NajŽena)

Advertisement
Advertisement