

Svake godine na Veliku subotu, upravo na dan između golgotskog raspeća na Veliki petak i vaskrsenja Sina Božjeg u nedelju, u Jerusalimu sa neba na zemlju silazi Blagodatni oganj. Ovaj običaj za Uskrs prati hiljade hodočasnika iz celog sveta, a Blagodatni oganj uvek se spušta samo iznad ruku jerusalimskog patrijarha, čuvara Groba Hristovog.
Velika subota je dan koji je telo Isusa Hrista, po predanju, provelo u grobu u Kuvukliji. Dan koji je svet proveo bez Boga, žrtveno postradalog na krstu za razrešenje grehova sveta.
Taj dan je i jedna od mogućih simboličkih predstava celokupne istorije palog čovečanstva, jer označava trajanje između bogoubilačkog sunovrata u tamu i vaskršnje pobede nad pobedama: pobede nad smrću i obnove bogočovečanstva.
Običaji za Uskrs, tačnije dan pre najvećeg praznika u hrišćanstvu, podrazumeva da jerusalimski patrijarh ulazi u Kuvukliju, malenu prostoriju u kojoj je, po predanju, Hristovo telo provelo dva dana, a onda se moli i izlazi iz Kuvuklije sa svećama koje su upaljene posle silaska Blagodatnog ognja sa neba.
Grob Gospodnji je mesto u pećini gde je ležalo telo Hristovo po pogrebu. Sada je to Kuvuklija, kapela Groba Hristovog unutar Vaskresenjskog hrama u Jerusalimu.
Svake godine, u subotu pred pravoslavni Uskrs, kada služi pravoslavni prvojerarh, u Kuvukliji, na Grobu Gospodnjem, dešava se jedno od najvećih čuda koje se ponavlja od davnina. Sa neba silazi Blagodatni oganj koji čudesno pali sveće pravoslavnom patrijarhu, a potom i ostalim vernicima.
Na Veliku subotu hodočasnici, ljudi različitih nacionalnosti i predstavnici različitih crkava, dolaze u Hram groba Gospodnjeg i čekaju osobiti Božji blagoslov, silazak Blagodatnog ognja. Još sa večeri u petak u hramu su pogašena sva kandila, vrata Kuvuklije zapečaćena su.
Oko dva časa posle podne litija koju predvodi jerusalimski patrijarh pristiže ka Kuvukliji. Patrijarh se razodeva, ostaje samo u stiharu, i s 33 sveće u rukama, po broju Spasiteljevih godina proživljenih na zemlji, ulazi ka Grobu.
Ljudi s usrdnom molitvom iščekuju čudo. I najednom: svetlost obasjava Kuvukliju. Patrijarh izlazi sa upaljenim svećama. Svako teži da o plamen tih sveća zapali svoju. Za nekoliko minuta čitav hram se ispunjava belo-plavičastim sjajem. Ljudi kao da se kupaju u ognju, koji nikoga ne peče. Svi se raduju sišavšoj blagodati, osećaju nevidljivo prisustvo Isusa Hrista.
„…Sveti oganj je počeo da da se pojavljuje u oltaru Anđela, u velikoj većini slučajeva u obliku luka nad ulazom u sam Grob Gospodnji. Ponekad je oganj hitao ka pećini i kao da je tamo ulazio čas s jedne čas s druge strane. Oganj ima belo-plavičastu boju, kao i u subotu uoči Vaskrsa, i pojavljivao se 20 puta“.
„Tog dana kad smo bili kraj Groba Gospodnjeg patrijarh se molio oko jedan čas. Video sam plavi bljesak u Kuvukliji, a zatim je on sve jače i jače svetleo. Plamen je, malo pomalo, a potom razgorevajući buknuo i kada je sveti patrijarh počeo da predaje zapaljene sveće vernicima, plamen se širio po celom hramu munjevitom brzinom“.
Da bi se otklonile sumnje u ovaj čudesan događaj, pojava svetog Ognja zbiva se pod strogim i revnosnim nadzorom civilnih vlasti. Evo beleške o službenim merama koje se preduzimaju:
„Sve vatre u hramu se gase još prethodnog dana, na Veliki petak, i hram ostaje pod kontrolom policije. Prostorija Groba Gospodnjeg se temeljito pregleda i zatim se ulaz u nju zapečaćuje. Samog patrijarha pregledaju od glave do pete, kako bi utvrdili nema li nečeg zapaljivog. Tek posle toga skidaju pečat sa ulaza u Grob Gospodnji i puštaju patrijarha u njega radi dobijanja Blagodatnog ognja. Kroz neko vreme, posle usrdne molitve, dobivši Blagodatni oganj, patrijarh njime pali svežnjeve sveća, izlazi i predaje oganj prisutnima u hramu, i sav se hram ozaruje morem ognja.“ (“Čuda na grobu Gospodnjem”, 3-4)
Blagodatni oganj tokom prvih minuta apsolutno ne pali i ne peče. Tek posle postaje uobičajeni, stihijski, materijalni.
Kada patrijarh uđe u Sveti Grob, tada u hramu vlada tišina i svi su obuzeti nestrpljivim iščekivanjem. Mnogim hodočasnicima je pogled uperen uvis i pitaju se da li su se udostojili da vide Sveti Oganj i da li će On doći. Posle duge tišine, nastaju uzvici naroda: „Oganj! Živeo, Oganj!“.
I zaista, Oganj se vidi. Kao munja ide gore-dole, levo-desno, u svim pravcima i obilazi svaki prostor. Osvetljava ikone, pali kandila i pogađa iskrama vatre sveće hrišćana. Javlja se u različitim oblicima. Neki ga vide kao munju, zvezdicu, oblak, krst i slično.
Nakon pojave Svetog ognja, patrijarh izlazi iz Hristovog Groba sa upaljenim svećama. Prvi svežanj sveća predaje predstavniku Jermenske crkve, a posle toga arapskom svešteniku, koji on deli narodu u crkvi. Sa druge strane, patrijarh predaje drugi svežanj sveća Jermeninu koji ga prenosi u Jermeniju gde će oganj predati jermenskom patrijarhu. Posle toga, u Edikulu ulaze predstavnici Kopta i uzimaju Sveti oganj od patrijarha.
Kada patrijarh razdeli Oganj pomenutim crkvama, on sa dva preostala svežnja izlazi kroz kapiju Edikule i predaje Sveti oganj onima koji ga nisu dobili. Dok deli narodu Svetu svetlost, dotle zvone zvona i pevaju se himne.
Oni koji su dobili Sveti oganj prenose ga iz Jerusalima u svoje rodno mesto i tamo ga razdaju vernima. Interesantno je to što, u prvih nekoliko minuta, plamen Blagodatnog ognja ne može nikom da naudi. Viđeni su neki ljudi u crkvi koji upaljene sveće prinašaju na svoja lica i oči, i ne dobijaju nikakve opekotine.
(Žena Blic)