Moj sin je spasio zenu koja se nicega nije sjecala: Sljedece jutro na vrata nam je pokucao nepoznat covjek
Do prije nekoliko dana moj zivot bio je sasvim obican. Imam cetrnaestogodisnjeg sina Jakea i nasi dani su se sastojali od domacih zadataka, sitnih rasprava i svakodnevnih podsjecanja da skloni patike sa hodnika. Nisam ni slutila da ce jedna zimska noc promijeniti nacin na koji gledam svoje dijete, ali i svijet oko sebe.
Te veceri bila sam u kuhinji i pokusavala da popravim vec pomalo zagorjelo jelo, kada su se ulazna vrata naglo otvorila. Udarila su toliko snazno da su se zidovi zatresli.
Cula sam Jakeov glas kako me doziva, ali ne onim uobicajenim tinejdzerskim tonom. U njegovom glasu bio je strah.
Zena na pragu i trenutak bez razmisljanja
Izletjela sam u hodnik i ostala bez daha. Jake je stajao na vratima, drhteci, drzao je u narucju stariju zenu. Imala je oko sedamdeset godina, bila je promrzla, sa snijegom u kosi i na kaputu. Tresla se, ali ne samo od hladnoce. U njenim ocima vidjela se zbunjenost i panika.
Jake mi je objasnio da ju je pronasao kod autobuske stanice. Pala je i nije mogla ustati. Govorila je da se nicega ne sjeca, da ne zna ko je niti gdje ide.
Dodirnula sam joj ruku. Bila je ledena.
Stavila sam strah po strani i reagovala instinktivno. Uveli smo je u dnevnu sobu, umotali u cebad i dali joj topao napitak. Gledala je svoje ruke kao da joj nisu poznate. Stalno je ponavljala jednu recenicu. Ne sjecam se.
Pozvala sam hitne sluzbe.
Kada secanja nestanu, a hladnoca ostane
Ljekari i policija su ubrzo stigli. Provjerili su njeno stanje, ali nisu mogli dobiti nijednu informaciju. Nije znala svoje ime, adresu, niti je znala ima li porodicu. Jake je stajao po strani i sve posmatrao, zabrinut i tih.
Jedan od bolnicara mu je rekao da je uradio pravu stvar i da joj je vjerovatno spasio zivot. U tom trenutku zena ga je pogledala i tiho mu zahvalila, iako nije znala ko je on.
Odvezli su je u bolnicu i rekli da ce pokusati utvrditi njen identitet.
Kada su otisli, kuca je utihnula. Jake me je pitao sta bi bilo da nije naisao na nju. Rekla sam mu da je vazno to sto jeste.
Te noci niko od nas nije spavao kako treba.
Jutarnje kucanje koje je donijelo odgovore
Sljedece jutro, rano, probudilo me snazno kucanje na vratima. Kada sam otvorila, ispred kuce je stajao ozbiljan covjek u odijelu. Predstavio se i pitao da li tu zivi dječak po imenu Jake.
Objasnio je da mu je majka, Eleanor, nestala tokom snjezne oluje. Boluje od pocetnog stadija Alchajmerove bolesti i odlutala je iz kuce. Cijelu noc su je trazili.
Kada je Jake izasao, covjek ga je prepoznao po opisu. Bez razmisljanja ga je zagrlio. Rekao je da su doktori potvrdili da bi jos sat vremena na hladnoci moglo biti kobno.
Njegova majka je bila stabilno, ali zbunjeno. Ziva. Zahvaljujuci jednom djetetu koje nije okrenulo glavu.
Susret koji se pamti srcem
Sedmicu kasnije posjetili smo bolnicu. Eleanor je sjedila pored prozora. Kada je ugledala Jakea, u pocetku je bila zbunjena, a onda se nasmijesila. Rekla je da se sjeca da joj je bilo hladno, a onda toplo. Sjecala se osjecaja sigurnosti.
Nije se sjecala svih detalja, ali tog trenutka jeste.
Na putu kuci, Jake me je pitao sta ako ga jednog dana opet zaboravi. Rekla sam mu da cemo mi pamtiti umjesto nje.
Zakljucak
Ovo nije prica o herojstvu koje trazi priznanje. Ovo je prica o brzom, ljudskom instinktu da se pomogne. Moj sin nije razmisljao o posljedicama, nije cekao da neko drugi reaguje. Vidio je osobu u nevolji i djelovao.
Od te noci, svaki put kada se vrata nase kuce otvore, ne pomislim vise samo na nered ili buku. Sjetim se da toplina ne dolazi uvijek iz velikih djela, vec iz malih odluka donesenih u pravom trenutku.
I da ponekad jedno dijete moze promijeniti neciji zivot, samo zato sto je odlucilo da stane i pomogne.
