Dante Aligijeri (ital. Dante Alighieri) je bio italijanski pjesnik. Njegovo djelo „Božanstvena komedija“ je remek djelo svjetske literature, a sam Aligijeri jedan od najvećih pjesnika italijanske i svjetske književnosti. Rođen je 01. juna 1265. godine u Firenci, a umro je 14. septembra 1321. godine u Raveni. U kasnom srednjem vijeku nije bilo većeg i uticajnijeg pjesnika od njega. Njegovo najpoznatije djelo je pomenuta „Božanstvena komedija“, koju je on prvobitno nazvao „Komedija“, a nakon nekog vremena, da bi istakao veliko divljenje prema njoj, Đovani Bokačo (Giovanni Boccaccio) joj je dodijelio epitet.
U vrijeme kada je Dante Aligijeri radio i stvarao, poezija se pisala uglavnom na latinskom jeziku. Siromašni i neobrazovani građani nisu bili u doticaju sa ovakvom poezijom. S tim u vezi, Aligijeri je neka svoja djela napisao na narodnom jeziku, kao na primjer: „Novi život“, „Božanstvena komedija“ i mnoge druge. Mnogi poznati pjesnici su krenuli njegovim stopama, pa su isto kao i on, mnoga svoja djela objavljivali na narodnom jeziku, u prvom planu se po tome ističu Bokačo i Petrarka (Francesco Petrarca).
Često ga nazivaju ocem italijanskog jezika. Bio je važna karika u nastanku modernog italijanskog jezika. Imao je uticaj na veliki broj književnika, kao što su: Džon Milton (John Milton), Alfred Tenison (Alfred Tennison), Džefri Čoser (Geoffrey Chaucer) i drugi. Prvi je upotrijebio tercinu, pa se shodno tome smatra njenim osnivačem.
Lični život
Dante Aligijeri je rođen u plemićkoj porodici 1265. godine, u italijanskom gradu Firenci. Od malena je izražavao sklonost prema književnosti. Kada je napunio dvanaest godina ugovorili su mu brak sa djevojkom koja se zvala Đema Donati (Gemma Donati). Kasnije je iz njihovog braka rođena ćerka i dva sina. Ugovorena vjenčanja u ranoj mladosti bili su sastavni dio života tamošnjeg stanovništva, u to vrijeme. Sa svojih osamnaest godina postao je jedan od vođa u literarnom pokretu „Slatki novi stil“ (Dolce Stil Nuovo). Pored njega, važnu ulogu u pokretu imali su i mnogi drugi tadašnji pjesnici, kao na primjer Bruneto Latini (Brunetto Latini), koji je dosta pomogao Danteu u formiranju stila pisanja. Dante je diplomirao na Univerzitetu u Bolonji.
Iskreno je volio ćerku Folka Portinaria (Folco Portinari), koja se zvala Beatriče Portinari (Beatrice Portinari). Bila je nekoliko mjeseci mlađa od njega. Dante je u njoj vidio oličenje ljepote nebeskog anđela. Ona je umrla kada je Dante imao 25 godina. Iako nisu poznati detalji ove ljubavi, zna se da je Dante u italijansku književnost uveo temu ljubavi, koje je do tada bilo samo u tragovima u djelima italijanske poezije i proze. Njihova ljubav nastavila se u njegovoj mašti i u djelima koja je njoj posvetio. Mnogi su književnici, po ugledu na njega, pojačano naglašavali ljubav u svojim djelima.
Dante je kao vojnik u svojoj 24. godini bio učesnik u bici kod Kampaldina. Mnogo je istraživao i učio o nauci, pa je vremenom postao farmaceut i ljekar. Kako je imao potrebu da radi u javnoj službi, odnosno da se bavi politikom, po zakonu je morao da bude član esnafa, te se zbog toga odlučio na apotekarski i farmaceutski poziv. Aligijeri je bio vođa delegacije koja je poslana od strane Gradskog savjeta u Rim da istraže namjeru pape Bonifacija VIII, koji je imao plan vojnog osvajanja Firence. Papa je zahtijevao da Dante sam ostane u Rimu, bez ostalih članova delegacije. Brat francuskog kralja Filipa IV, Šarl de Valoa (Charles IX de France) je iste, 1301. godine u novembru ušao sa vojskom u Firencu i potpuno razorio grad, eliminišući neprijatelje koji su mu stajali na putu.
Na vlast Firence su došli takozvani Crni Guelfovi. Za gradonačelnika je postavljen Kante de Gabrijeli di Gubio (Cante dei Gabrielli di Gubbio). Dante Aligijeri je nakon toga osuđen na novčanu kaznu i izgnanstvo. Kako nije mogao platiti nametnutu kaznu, slijedilo je doživotno izgnanstvo, te je zbog toga vrijeme provodio u Rimu. U ovom periodu počeo je pisanje djela „Božanska komedija“. Obišao je Veronu, a onda je određeni period živio u Luki. Postoji mogućnost da je između 1308. i 1310. godine boravio u Parizu ili u Oksfordu. Mnogo je proučavao latinsku literaturu, filozofska djela Cicerona (Cicero) i Botetiusa (Boethius).
Njegova sklonost prema filozofiji ogleda se u mnogim djelima njegovog stvaralaštva. Kada je 1310. godine Henri VII od Luksemburga napao Italiju, Dante mu se obratio pismom u nadi da će ovaj razoriti Crne Guelfove. Ovdje je Aligijeri uvidio mogućnost osvete. Epilog svega toga nije išao njemu u korist. Bio je među onima kojima je izgnanstvo produženo.
Vratio se u Veronu 1313. godine, gdje mu je pruženo ugodno i sigurno boravište. Dvije godine kasnije našao se na listi pomilovanih, kada je Firenca amnestirala svoje izgnanike.
Aligijeri je svojom odlukom ostao u izgnanstvu, jer nije želio da učestvuje u vjerskim ceremonijama, u kojima bi pomilovani bili tretirani kao javni grešnici. Iako je mislio da postoji nada da bude dostojno pozvan da se vrati u Firencu, to se nikad nije dogodilo. Teško je podnosio godine u izgnanstvu, poistovjećujući ih sa svojevrsnim oblikom smrti. U Ravenu je došao na poziv tadašnjeg princa Ravene, 1318. godine. Tu je proveo posljednje godine svog života. Pred samu smrt završio je djelo „Raj“. Umro je 1321. godine, u svojoj 57. godini života, najvjerovatnije od malarije. Sahranjen je sa najvećim počastima, u Raveni, u crkvi Svetog Pjera.
Božanska komedija
„Božanska komedija“ je djelo koje je Aligijeri pisao mnogo godina, od 1308. godine, pa do smrti. Djelo je napisano u vidu poruke čovječanstvu, za koje je smatrao da je zastranilo u grijeh. Napisana je kroz koncepciju putanje duše kroz tri carstva: ljudskosti, očišćenja i preporoda. Na svom putovanju duše, likove koje je sretao predstavio je u vidu alegorije i kao takvi, oni posjeduju određenu individualnost. Djelo je nazvao „Komedija“ ne zbog njegove komičnosti, nego zbog toga što ono predstavlja jedan od dva klasična stila u pisanju. Komedija je napisana u stilu grotesknih likova, gdje fabula teče od nesreće pa sve do srećnog kraja. Drugi dio, tragedija, je napisan u stilu epova. Dante je doprinijeo ujedinjenju italijanskog jezika, samim tim što je u pisanju koristio domaće dijalekte.
Sa mjestom radnje u međuprostoru, Dante polazi od tjelesnog, a put završava u bestjelesnom postojanju, koje se pojavljuje u vidu svjetlosti. Sačinio je moralni poredak kroz elemente biblije, pagansku filozofiju i narodna vjerovanja. Na taj način ostvario je svoj naum da postojanje tri oblika svijeta u svom djelu predstavi kroz naučne činjenice teologije i filozofije, a u isto vrijeme prožimajući neke od svojih ličnih viđenja i afiniteta. Pakao je oslikan u vidu demona inspirisanih mitologijom i narodnim predanjima. Demoni označavaju simbol grijeha, koji pate samog čovjeka. Dante vrši aristotelovsku klasifikaciju grijehova. U paklu je čovjek prepušten silama duše. Razdvaja grešnike u tri grupe: grešnici bez razuma i volje, grešnici protiv drugoga i sebe i grešnici koji su smišljeno razrađivali zao cilj.
U drugom krugu su grešnici kod kojih je strast odnijela pobjedu nad razumom. Ovdje se govori o ljubavnicima, njihovoj grešnoj ljubavi i neizdrživoj žudnji i želji, a kasnije je motiv ljubavi nadahnuo mnogobrojne umjetnike. Čistilište predstavlja mjesto gdje se sve strasti smiruju. Duše više nisu akteri, nego sada poprimaju svojstva gledaoca. Sjeta je ovdje osnovno osjećanje. Raj je onakvo kraljevstvo kakvo je Aligijeri težio da uspostavi u zemaljskom životu. Tu filozofija ima najvažnije mjesto. Raj je zasnovan ka korporativnim principima, koji su u uskoj vezi sa kompozicijom brojeva. Dante je posjedovao određenu dozu opsjednutosti kompozicije brojeva. U tri poeme opjevao je tri carstva, a svaka od njih je sačinjena od trideset i tri pjevanja. Svaka šesta pjesma u sve tri poeme pjeva o politici. Dante kroz poeziju prožima astrološke i numerološke motive.
Djelo je čvrste idejne i kompozicijske strukture. Spjev je podijeljen na tri dijela i simbolizuje sveto Trojstvo. Vodio je računa i o brojevima unutrašnje strukture, koja je isto tako simetrična. Dante je napisao „Božansku komediju“ firentinskim dijalektom. Upotrijebio je narodne izraze i žargone. Sastavni dio djela čine neologizmi, galicizmi i latinizmi. U stilu koristi komično i tragično, narodno i groteskno. Koristi četiri značenja: alegorijsko, doslovno, moralnu poruku i anagogijsko. Alegoriju je upotrijebio i u vidu produžene metafore.
Bibliografija:
• „Božanska komedija“:
– „Pakao“ (Inferno)
– „Čistilište“ (Purgatorio)
– „Raj“ (Paradiso)
• „Cvijet“ (Il Fiore)
• „O ljubavi“ (Detto d’Amore)
• „Rime“ (Le Rime)
• „Novi život“ (La Vita Nuova)
• „Gozba“ (Il Convivio)
• „O narodnom jeziku“ (De vulgari eloquentia)
• „Monarhija“ (De Monarchia)
• „Pisma“ (Epistole)
• „Ekloge“ (Eclogues)
• „Pitanja vode i zemlje“ (Questio de Aqua et Terra)
Reference
• https://www.biografija.org/knjizevnost/dante-aligijeri/
• http://www.internetculturale.it/directories/ViaggiNelTesto/dante/eng/index.html
• https://www.britannica.com/biography/Dante-Alighieri
• https://www.poets.org/poetsorg/poet/dante-alighieri
• http://www.gutenberg.org/ebooks/authors/search/?query=Dante+Alighieri
(Izvor: Beograd.in)