Komšija koga su svi zvali čudakom i lekcija o predrasudama
Prije dva mjeseca sam se udala i preselila u ulicu u kojoj do tada nisam poznavala nikoga. Sve mi je bilo novo, komšiluk, ljudi, navike. Vrlo brzo sam primijetila da u našoj ulici živi jedan stariji čovjek koji je potpuno izdvojen od ostalih. Moj muž mi je ispričao da je njegova supruga prije petnaestak godina otišla od njega i sa sobom odvela djecu. Od tada, kako kaže, on živi sam, povučeno i bez ikakvog kontakta sa ljudima.
U komšiluku su ga svi zvali čudakom. Niko s njim nije razgovarao, ljudi su ga izbjegavali, prelazili na drugu stranu ulice kada bi ga vidjeli. Živio je u staroj, trošnoj kući, bez struje i grijanja. Iskreno, nisam mogla da shvatim kako neko u takvim uslovima uopšte preživljava.
Po prirodi sam emotivna i već nekoliko puta sam predlagala mužu da odemo do njega, da mu barem ponudimo pomoć ili razgovor. Međutim, moj muž je svaki put odbijao, govoreći da je bolje ne miješati se i da ljudi iz komšiluka sigurno imaju razlog zašto ga izbjegavaju.
Na dan mog rođendana odlučila sam da poslušam sebe. Zamolila sam muža da zajedno odemo do tog čovjeka i da mu odnesemo parče torte i nešto hrane. Imala sam snažnu potrebu da mu priđem kao čovjek čovjeku, bez predrasuda.
Kada smo ušli u njegovu kuću, prizor nas je zatekao. Svuda je bio nered, prljava odjeća, prašina. Prostor je više ličio na napuštenu štalu nego na dom. U jednoj od soba ugledali smo njega kako sjedi na podu, sa suzama u očima. Oko njega su bile razbacane stare fotografije njegove porodice, supruge, kćerke i sina.
Bio je vidno iznenađen kada nas je ugledao. Na trenutak je zanijemio, a zatim nas je ljubazno pozdravio, izvinio se zbog nereda i ponudio nas vodom, uz objašnjenje da ništa drugo nema. Taj trenutak me je duboko potresao.
Dok smo sjedili i razgovarali, potpuno nam je otvorio dušu. Ispričao nam je svoju životnu priču, bol, gubitak i usamljenost. Shvatili smo da ispred nas ne sjedi nikakav čudak, već dobar, tih i slomljen čovjek kojeg su godine samoće i predrasude gurnule na marginu društva.
Pozvali smo ga sutradan na ručak i pristao je bez mnogo razmišljanja. Nakon toga sam ozbiljno razgovarala sa mužem. Predložila sam mu da pokušamo da se organizujemo, da mu barem malo sredimo kuću i pomognemo mu da se vrati normalnijem životu. Taj čovjek ima tek četrdeset sedam godina i zaslužuje šansu da ponovo osjeti toplinu, ljudsku pažnju i dostojanstvo.
Ova priča me je naučila koliko lako etiketiramo ljude koje ne poznajemo i koliko malo je ponekad potrebno da nečiji život krene u boljem smjeru. Ponekad je dovoljan razgovor, malo razumijevanja i otvoreno srce.
