FOTO: WIKIPEDIA

Posleratna Jugoslavija razvijala je dva nukelarna programa: vojni i mirnodopski. O nuklearnim ambicijama Titove Jugoslavije objavljeno je više novinskih članaka i nekoliko knjiga. Poslednji koji je u tome najduže otišao bio je dr. Dragomir Bondžić, istoričar iz Instituta za savremenu istoriju u Beogradu, koji je istražio svu dostupnu arhivsku građu iz ove oblasti i objavio knjigu “Između ambicija i iluzija: Nuklearna politika Jugoslavije 1945.-1990.”, prvu na našim prostorima koja se u celosti bavi jugoslavenskim nuklearnim programom.

Advertisements

– Od početka svoje akademske karijere bavio sam se istorijom Univerziteta u Beogradu posle Drugog svetskog rata i na toj temi sam magistrirao i doktorirao. Proučavajući tu istoriju naišao sam na imena nekih profesora, pre svega Pavla Savića, koji su bili na neki način uključeni u taj nuklearni program. Mene je onda tema zainteresovalo pa sam je odlučio istražiti – rekao je Bondžić i dodao.

Advertisements

– Ne samo da je Jugoslavija bila siromašna i razrušena u ratu, nego je bila zemlja s vrlo malim potencijalima, kadrovskim i materijalnim, na području atomske fizike. Svega je nekoliko istraživača bilo delimično upućeno u tajne nuklearne nauke koja je bila u povoju. Ali, političari su imali ambicije koje su dodatno bile podstaknute geopolitičkom situacijom, posebno nakon sukoba sa Sovjetskim Savezom kada je tadašnje jugoslavensko vođstvo pre svega želelo ostati na vlasti i sačuvati zemlju koju su stvorili u Drugom svjetskom ratu. Baš zbog toga što su imali malo znanja, jugoslavenski političari mislili su da je bomba ostvariva – rekao je Bondžić.

On Ističe kako je centralna ličnost jugoslavenskog nuklearnog programa bio Pavle Savić (1909.-1994.), fizikalni hemičar koji je radeći s nobelovcima Irene i Fredericom Kiri u Parizu dao značajan doprinos otkriću fisije.

Advertisements
Loading...

– Prema dostupnim dokumentima, najveći zagovornici atomske bombe krajem 1940-ih i početkom 1950-ih, bili su Edvard Kardelj, Aleksandar Ranković i Milovan Đilas dok se Tito nigde ne pojavljuje. Bilo je nekoliko sastanaka na kojima su ta trojica kritikovali Pavla Savića kao rukovodioca Vinče zbog slabog napretka projekta. U Vinči je u nuklearni program bio uključen i Stevan Dedijer koji o tome piše u svojim memoarima, s tim da u njima daje sebi veću pažnju nego što sam našao u istorijskim izvorima – kazao je Bondžić.

Navodi kako je između 1948. i 1953. godine bila velika kriza u odnosima između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije i da se baš tada kod jugoslavenskog rukovodstva rađa ideja o bombi kako bi se zaštitili od potencijalne sovjetske vojne invazije.

– Ali, nakon Staljinove smrti i dolaska Nikite Hruščova na vlast došlo je do pomirenja i saradnje između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije. Hruščov je prilikom dolaska u Beograd 1955. godine spominjao nuklearnu saradnju, a nakon toga je potpisan sporazum u okviru kojeg su u Vinču došla dva sovjetska reaktora. Jedan je, školski reaktor nulte snage, pušten u pogon 1958. godine. Drugi, istraživački reaktor snage 6,5-10 megavata pušten je u pogon 1959. godine i na njemu su se mogli raditi značajniji eksperimenti te obučavati kadrovi – pojasnio je Bondžić.

Advertisements
Advertisements

Ali, 14. oktobra 1958. godine u Vinči je zbog neopreznog rukovanja reaktorom nulte snage, ozračeno šestoro mladih naučnika u dobi između 24 i 26 godina. Jedan od njih je umro dok je ostalih petoro spašeno transplantacijom koštane srži u Parizu. Od tih naučnika danas je još živ nuklearni fizičar dr. Radojko Maksić (85).

– U Vinču su tada došli posmatrači Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) i ispitali su celi slučaj. Taj događaj imao je veliki uticaj na javnost jer je pobudio strah od atoma, ne samo kod nas nego i u svetu- kazao je Bondžić.

Početkom 1960-ih došlo je do zamiranja jugoslavenskih nuklearnih ambicija zbog stručnih i političkih razloga.

Advertisements
Loading...

– Naišao sam na nekoliko stručnih elaborata s kraja 1950-ih i početka 1960-ih. U njima se detaljno razrađuje mogućnost izrade nuklearne bombe. Naši stručnjaci u to doba dobro razumeju problematiku na teorijskom planu, ali izražavaju sumnju da Jugoslavija to može finansijski, kadrovski i infrastrukturno podneti. Iz tih stručnih dokumenata, političko vođstvo nije moglo zaključiti da se do bombe može sa sigurnošću doći. Tada je i politička situacija u Jugoslaviji drukčija: dok se krajem 1940-ih nitko od stručnjaka ne bi usudio reći političarima ne, krajem 1950-ih i početkom 1960-ih je drukčija situacija. Prvo, veliki broj stručnjaka odlazi iz zemlje, a i oni koji ostaju imaju veći integritet da kažu ne ili opstruiraju napore oko rada na bombi. S druge strane, Jugoslavija se tada decentralizira, ali je i u velikoj ekonomskoj krizi pa početkom 1960-ih jako slabi financiranje i pada budžet za nuklearna istraživanja – istakao je Bondžić.

Advertisements

Slabljenju nuklearnih ambicija jugoslavenskog vodstva svakako je doprinela činjenica da je Jugoslavija 1961. godine postala jedan od lidera Pokreta nesvrstanih, a zatim je 1968. godine bila jedna od prvih potpisnica Sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja. Sredinom 1970-ih došlo je do ponovnog oživljavanja jugoslavenskog nuklearnog programa, a direktan povod bila je prva indijska atomska bomba. Prema anegdoti, koju nam je ispričao dr. Đuro Miljanić, Tito je pozvao Pavla Savića i pitao bi li ‘naši dečki to mogli napraviti’, a Savić je odgovorio potvrdno.

– U Arhivu Jugoslavije našao sam dokumente sa sednica iz kojih se jasno vidi povezanost oživljavanja jugoslavenskog nuklearnog programa s indijskom nuklearnom bombom. Indija je u maju 1974. godine obavila svoj ‘nuklearni test za mir’: tvrdili su međunarodnoj zajednici da nuklearni eksperiment rade zbog mirnodopske primene u rudarstvu, ali nisu nikoga uverili u to. Imali su velike probleme zbog toga, ali Jugoslavija je celo vreme bila uz Indiju. U leto 1974. godine Tito saziva jedan skup s vojnim, političkim i naučnim vrhom gde jasno traži bombu.

Advertisements

Tito je tada u poznoj fazi svoga života i vladavine i ne mogu odgonetnuti je li to bio njegov politički blef ili je ipak verovao da Jugoslavija može napraviti bombu. U svakom slučaju, Savezni sekretarijat za odbranu na čelu s Nikolom Ljubičićem u oktobru 1974. godine po Titovoj direktivi radi elaborat, kodnog naziva „Zadatak Kozara“, u kome se razrađuju mogućnosti daljnjeg razvoja nuklearne energije s posebnim aspektom na vojnu primenu. Međutim, stručnjaci iz Beograda, Ljubljane i Zagreba su prilično sumnjičavi. U Zadatak Kozara s Instituta Ruđer Bošković bili su uključeni Ivo Šlaus i Petar Strohal s IRB-a – ispričao je Bondžić.

Ističe kako je Jugoslavija u razvoju nuklearnog programa očekivala pomoć od Indije koju je beskompromisno branila. Ali, ta je pomoć izostala.

Tajni vojni projekt

– Projekt nuklearne bombe zamire u startu, a osim odsustva pomoći Indije veoma su indikativne rasprave koje se vode u predsedništvu Jugoslavije krajem 1974. i početkom 1975. godine. Jugoslavija već tada funkcioniše kao konfederacija i republike su sukobljene oko ekonomskih interesa. Zanimljive su te rasprave.

Na primer, slovenački predstavnik Sergej Krajger ljutito istupa, ne protiv same ideje razvoja nuklearne energije niti protiv vojnog segmenta, ali insistira da se o tome raspravlja u Sloveniji. Insistira da Predsedništvo i CK Slovenije dobiju materijal o tajnom vojnom projektu kako bi društvene i industrijske organizacije o tome raspravljale. Gdje je tu tajnost? Tako se bomba ne može napraviti – tvrdi Bondžić.

Postojanje jugoslavenskog nuklearnog programa 1970-ih i 1980-ih spominje se u nekoliko članaka u stranoj literaturi 2000-ih godina.