Anin i Mocin Momčilo je za nas klince u školi bio samo još jedan deka kog srećemo na rođendanima i tokom kućnih druženja. O njemu nisam znala ništa, osim da nas, dok se igramo, uvek gleda bez reči, sa blagim osmehom. Bio je sitan, mršav i star, ali vitalan.
Tek kasnije, pred kraj osnovne škole čuli smo da je taj čovek Solunac, ali to nam nije značilo mnogo. U to vreme, istorijski udžbenici su prelaz preko Albanije i Solunski front smeštali na dve strane, dok su Tito i KP zauzimali pola knjige.
Poslednjih nekoliko godina priča o tom čoveku koji je okrznuo moje detinjstvo je postala aktuelna. Internet je pun slika i nekompletnih priča o najmlađem ratniku Srbije, pišu se knjige, publikacije, prodaju razglednice na kojima osmogodišnji Momčilo drži pušku veću od sebe.
Sada su nam mali i veliki srpski vojnici iz Prvog svetskog rata ponovo važni, dobili su svoje mesto pod suncem. Ali njih više nema, a njihove životne borbe možete saznati ako imate sreću da se kao ja 30 godina kasnije i dalje družite s njihovim potomcima. Ovo je njihova priča.
Kada je u avgustu 1914. Momčilov otac saznao da u selo stižu Austrougari, rekao je osmogodišnjem sinu da beži kod strica. Dok je dečak bežao, vojnici su mu ubili majku, oca, tri sestre, brata i babu.
Kuću su im zapalili. Kada se vratio kući, zatekao je krvav prizor, a vojnici su sedeli i častili se rakijom. Otrčao je u šumu i naleteo na vojnike, objasnio šta se desilo. Osvetili su njegovu porodicu i poveli ga sa sobom.
– Jedan vojnik je bio zadužen za njega i pazio ga. Deda je, dok su išli preko Albanije, bukvalno podizao ljude koji su padali od umora, hladnoće i gladi i govorio im:
„Kada mogu ja, možete i vi“. Od nekog seljaka je dobio vezicu sa osušenim ribama i on mu je rekao: „Ako hoćeš da preživiš, jedi samo jednu ribicu dnevno“. Tako je uspeo da preživi – priča mi Gavrićeva unuka Ana. Ostatak teksta pročitajte na sajtu „24 sata“.
(Izvor: Blic)