Foto: Pixabay

Svakoga dana priče o odlasku mladih iz Hrvatske pune novinske stupce. One su uglavnom optimistične naravi, a upravo to je navelo uglednog lekara iz Splita u penziji koji je 13 godina proveo u inostranstvu da ispriča svoju priču.

Dr. Joško Kalilić (79), dugogodišnji ginekolog-onkolog KBC-a Split i bivši sekretar za zdravstvo Opštine Split iz ranih devedesetih smatra kako odluka o odlasku, životu i velikoj zaradi u inostranstvu krije brojne zamke i neprijatnosti o kojima mladi ljudi, pre konačne odluke, često nemaju pravu predstavu.

On sam se iz SAD-a zbog nostalgije vratio u rodni Split kojeg smatra najlepšim gradom na svetu i kaže kako mu je najveće zadovoljstvo da sedne na obalu i da posmatra more, piše Slobodna Dalmacija.

Dok je bio u Americi gde je specijalizirao ginekologiju, supruzi je kazao kako se njihova deca do njihove desete godine moraju da se vrate nazad u Hrvatsku jer to neće želeti ako se naviknu na život u Americi i tamo steknu prijatelje.

Sa svojim razmišljanjima o mladima u inostranstvu obratio se redakciji Jutarnjeg lista, a njegov tekst prenosimo u celosti: „Živeći 13 godina u SAD-u kao mladi lekar mogu argumenovano da govorim o tim neprijatnim iskustvima koja su zajednička većini došljaka u stranu zemlju.

loading...

– Kod brojnih mladih Hrvata koji donesu odluku o napuštanju rodne grude, mesta svog odrastanja, roditelja i prijatelja zbog odlaska u neku drugu državu koju ne poznaju dovoljno u nadi za boljim životom i brzom i velikom zaradom, dovodi kod mnogih do psihičkih stresova i emocionalnih trauma.

Hrvatska nije jedna od retkih zemalja u kojoj je iseljenički trend pojačano prisutan kao što govore i pišu oni koji nisu dovoljno upoznati sa emigracijom u drugim i to najrazvijenijim zapadnim državama – kaže Kalilić i kao primer navodi velike i razvijene zemlje koje godišnje napuste stotine hiljada ljudi, među kojima i školovani stručnjaci.

– Odlazak u sredinu koja je praktično nepoznata, potencijalno je i opasna za pojedinca i članove njegove porodice. Jezik u takvoj sredini je najčešće malo ili potpuno nepoznat kao i ljudi, običaji, način življenja, zakoni, propisi itd. Često se, posebno u početku, nema zdravstveno kao ni ostala osiguranja. U slučaju nepredviđene bolesti ili veće povrede pojedinca ili člana njegove porodice, život u tuđini postaje vrlo težak i neizvestan.

– Adekvatni posao nije lako naći, plata može izgledati na prvi pogled privlačna, ali to je često prividno jer se obično govori o bruto, a ne o neto plati i pri tome došljak nije upoznat sa visinom realnih troškova života. Kupovina stana ili kuće praktično nije moguća jer je potrebna ili velika gotovina ili kredit koji je u početku teško dobiti, a kasnije i otplaćivati. Ista je situacija i sa automobilom i svim pratećim troškovima oko njega.

Cena najma stana na boljoj lokaciji je visoka i teško podnošljiva, a kod nižih cena lokacija je nepovoljna uz povećane troškove prevoza. Hrana je relativno skupa, a odlasci u restorane, kafiće ili kulturna događanja značajno opterećuju kućni budžet.

– Slabo poznavanje jezika domaćeg stanovništva deluje frustrirajuće, a kad se misli da je i ta prepreka donekle svladana, uvek se došljak oseća kao stranac u tuđoj državi i domaće stanovništvo dobro zna da nikakva ljubav prema dotičnoj državi nije dovela došljaka da u njoj živi i radi već isključivo želja za većom i brzom zaradom, kao i eventualna želja za sticanjem ili usavršavanjem znanja u svojoj struci.

– Po naglasku izgovora stranog jezika oni lako prepoznaju došljaka od kojeg ne mogu očekivati iskreno domoljublje prema njihovoj državi osim zvanične i formalne lojalnosti na koju je došljak primoran ako želi do daljnjeg da bude njihov stanovnik i da zadrži posao. Mnoge godine moraju proći da se zatraži i eventualno dobije državljanstvo, a do tada došljak nije ravnopravan stanovnik u mnogim stvarima pa tako i u pravu glasanja ili u eventualnom političkom angažmanu.

– Stranac-došljak uobičajeno je sumnjiv bezbednosnim službama, pogotovo u današnje vreme globalnog terorizma. Učestalost kriminala u zapadnim zemljama je veliki (u 60 gradova u SAD godišnje se dogodi oko 7.000 ubistava, a čim pade mrak u gradovima nijedan se pešak na ulici više ne oseća sigurno jer su pljačke i ubistva tada najčešća).

Socijalni, religijski i rasni nemiri u mnogim razvijenim zemljama zapada došljacima su uočljivi od samog početka. Nasuprot tome, Hrvatska je za svoje stanovništvo i turiste za sada u tom pogledu još uvek jedna od tolerantnijih i sigurnijih zemalja na svetu.

– Došljakinja koja eventualno zatrudni oseća se nelagodno i nemirno za vreme trudnoće, a nakon porođaja nema „bake servisa“ niti prijatelja u blizini za pripomoć u nevolji, pa se razne usluge za pomoć (uglavnom od nepoznatih i nepouzdanih osoba) ako zatrebaju, skupo plaćaju.

– Prirodan osećaj nostalgije ubrzo se razvije kod velike većine došljaka i ako duže traje neretko dovodi do psihičkog stresa koji može dugoročno uzrokovati i fizičke bolesti.

– Mnogi bi se mladi ljudi u tim trenucima rado vratili u svoj „rodni kraj“ ali daljina, manjak novca ili ponos i neprijatnost zbog tobožnjeg neuspeha u stranoj državi prisiljava ih na produžetak boravka u inostranstvu.

– Mnogi se teše i drže onih prividno pozitivnih misli koje su zajedničke za većinu privremenih došljaka u stranu državu; što pre zaraditi što veću ušteđevinu, naučiti strani jezik, upoznati zemlju i život u njoj, usavršiti stručno znanje koliko je moguće, pa onda natrag u svoju domovinu, svojim korenima, svojoj porodici i prijateljima.

– Pri tome se često upada u zamku jer nije lako sve to doživeti i ispuniti u kratkom vremenu, a produžetkom rada i boravka u tuđini kod mnogih se stvaraju razne navike, bledi veza sa „starim krajem“, rađaju se deca koja više govore stranim nego maternjim jezikom pa time pomalo stvaraju prijatelje i prilagode se običajima u zemlji rođenja i biće sve teže, kako godine prolaze, nagovoriti decu da se sa roditeljima vrate u domovinu o kojoj oni malo ili ništa ne znaju.

– Ženidba ili udaja za stranca ili strankinju može poremetiti ili čak onemogućiti sve lične planove za povratak. Psihološki nedostatak, nama svima dragih, redovnih odlazaka u kafiće na „ćaskanje“ sa rodbinom, prijateljima ili prijateljicama koji nas opuštaju od dnevnih briga i daju prijatan osećaj pripadnosti svojoj rodbini, dugogodišnjim prijateljima, svom gradu i svom narodu, oseća se kao veliki nedostatak boravka u stranoj zemlji.

– Plavo more za one koji žive na obali Jadrana ili pitoma ravnica i brežuljci za one koji žive u Slavoniji ili Hrvatskom zagorju ne može zameniti nijedna strana zemlja bez obzira na prividne i privremene prednosti, tim više, što svi uviđaju da je teško naći lepšu zemlju od Lepe Naše.

– To su jedni od brojnih razloga da se ipak i na našu i njihovu sreću mnogi mladi ljudi nakon određenog vremena ipak vraćaju iz inostanstva jer ‘virus nostalgije često uzrokuje duševni nemir i nezadovoljstvo’ i prodire u sve pore ljudske osobnosti i ne daje mira mladim ljudima dok se ne odluče za povratak. Vremenski period nakon kojeg oni donesu takvu odluku, a verujem da će velika većina tako i odlučiti kao što sam i ja odlučio, zavisi od pojedinačnih specifičnih slučajeva.

– Treba verovati da će Hrvatska kao mlada i neizmerno lepa država stvorena u teškim ratnim vremenima, obdarena bogatim prirodnim resursima i ljudskim potencijalima, imati dovoljno snage, znanja i umeća da nastavi da preduzima kontinuirane ekonomske, edukacijske, zdravstvene, socijalne i ostale mere koje će omogućiti još bolji i privlačniji život za sve svoje stanovnike i tako sprečiti mnoge mlade Hrvate od odlazaka u nepoznati i neizvjesni svet, i uticati na povratak onih koji su već otišli u inostranstvo“, zaključuje dr. Kalilić, a piše Jutarnji list.

(Izvor: Telegraf.rs)

Lajkujte, podelite ili pošaljite tekst Vašim prijateljima!