NEVEROVATNA PRIČA: Božanski priziv jednom Muslimanu u Hrišćansku veru!

FOTO: WIKIPEDIA

Rodio se 1926. na jednom ostrvu u južnom Egeju. Čitavo detinjstvo proveo je igrajući se sa hrišćanskom decom, iako je sam bio Musliman. Uoči hrišćanskih praznika zajedno sa decom iz sela pevao je praznične pesmice i svirao na svojoj fruli.

Advertisement

Kuća u kojoj je živeo bila je obična štala. U njoj je, u noć uoči Božića, nakon Badnjeg dana, pošto je legao da spava, osetio da se otvaraju neka vrata i pred njim se pojavljuje Hristos. Imao je beli hiton, lice mu je bilo nasmejano, i reče mu: „Zbog tebe sam došao, ti si moje dete“, i nestao je. Isto se ponovilo i dve naredne noći.

Dečak je tada bio nekih trinaest godina. Našao se u nedoumici, da li da to nekom ispriča ili ne, i kome. Nakon razmišljanja odlučio je da to kaže starešini sela, jednom časnom starini, barba-Nikoli. Otišao je u njegovu kuću, ispričao mu je ceo događaj i odmah tražio da ga krste. Starešina mu je smešeći se odgovorio: „Dete moje, da li si dobro razmislio“? Dečak mu je odgovorio: „Da, razmislio sam, želim da me krstite“.

Advertisement

Starešina mu je tada objasnio da to nije jednostavno, jer je on maloletan i njegovi roditelji bi mogli da se usprotive. Na kraju mu reče: „Ako te je, dete moje, Hristos toliko prosvetlio i to jako želiš, strpi se da stigneš do punoletstva. Tada zatraži i dobićeš“.

Radio je uglavnom na barkama koje su u to vreme bile sa veslima i jedrima. Tada su često išli na suprotne obale, posebno u zaliv istočno od ostrva Ko. Jednom dok su se iz zaliva približavali ostrvu prepuni ribe, bilo ih je trojica u barci, odjednom započe snažna bura. Barka se potapala i on je sa nekom limenom posudom pokušavao da izbaci vodu. Dok je izbacivao vodu, odjednom vide u posudi ikonicu svetoga Nikolaja. Odmah jedan glas u njemu reče mu: „Nemoj me baciti!“. Uze ikonicu, diže je visoko i reče: „Sveti oče Nikola, spasi nas, i ako dođe čas da se krstim, uzeću tvoje ime“. Ubrzo nakon toga našli su se na jednoj od obala ostrva Ko.

Advertisement

Kasnije je otišao u Malu Aziju. Jedno vreme radio je u tkačnici. Posetio je jednom prilikom sa ostalim zemljacima Smirnu i Cesme. Tamo mu se dopalo i ostao je da radi duvan. Uveče je zaspao u jednom magacinu, koji je međutim ranije bio crkva Hristova. Ostalo dvoje, brat i sestra, muslimani, nisu mogli da se smire dok nisu odlučili da izađu iz crkve i odu da spavaju u polju. Tako je on ostao sam u mraku.

Pošto je malo odspavao, otvorio je oči i video svetlost kako izlazi iz oltara. Pogledao je napolje, bio je mrak, hram je međutim sijao. Sledeće noći desilo se isto. Treće noći zajedno sa svetlošću čuo je i jedan glas: „Ne zaboravi svoje obećanje. Ti si moje dete“. Nakon ovoga razmišljao je kako da postane hrišćanin u Turskoj. Kada je svanulo video je da je glas izlazio iz jedne gravirane mermerne ikone Gospodnje, koja je bila i jedina koja je preostala, uzidana iznad oltara. Istoga dana, nakon sat-dva, izašla je naredba da se sve izbeglice vrate u svoje postojbine. Godina je bila 1945. Tako se vratio na Ko razmišljajući u sebi kako će sada moći da se krsti. Do tada nikome od svojih nije rekao ništa.

Advertisement

Ta ostrva su nakon italijanske okupacije, okupirali Englezi. On je radio u engleskoj žandarmeriji sve do oslobođenja 1947. Kasnije, 1949-1950, u dan kada su Muslimani slavili Bajram, majka mu kaže: „Diži se da pođeš i ti dole. Postao si kao Hrišćanin“. Tada on iskoristi povod i odgovori: „Nisam Hrišćanin, ali ću postati kada se krstim, miropomažem i primim Sveto Pričešće“. Iste večeri vidi u snu kako se otkriva krov sa njegove kuće, tri Angela silaze u njegovu sobu i kažu mu kako žele da ga uzmu sa sobom. On ih upita da li bi mogao da poleti zajedno sa njima, i tada vide da je počeo da leti zajedno sa Angelima sve do obale. Zatim ga najpre prednji Angel, a zatim desni pa levi pognjuriše svaki po jedan put u more i vratiše se svi kući.

Ujutru je shvatio da je već došao čas da se krsti. Sišao je u luku, našao je jednog poznanika pomorca, i nakon što mu je izneo svoju nameru, ovaj ga uze kao pomoćnika na svojoj lađi i stigoše na Kalimnos, u Mitropoliju. Zatim ode u manastir svetoga Jovana Bogoslova na Patmosu, tražeći starca Amfilohija Makrisa. Zajedno sa njim došao je i Nikolaj Nikolaidis, koji je mu je kasnije bio kum.

Advertisement

Nakon prvog susreta sa o. Amfilohijem i o. Meletijem određeno je da krštenje bude u sveštenoj Pećini Otkrovenja. I zaista, idućeg jutra krštenje je obavio o. Jeremija u sveštenoj Pećini, i dobio je ime Nikola. Kada se vratio u manastir svetog Jovana otišao je da se pokloni svetim moštima prepodobnog Hristodula, koje su mirisale, dok prethodnog dana, pre krštenja, nije osetio ništa kada mu se poklonio. Pošto su uzeli blagoslov od o. Amfilohija, o. Meletija i o. Jeremije, vratili su se na Kalimnos.

Tamo je boravio u kući o. Kirila, gde mu se treću noć nakon krštenja desilo sledeće: mladi Nikola nosio je još uvek hiton sa krštenja i legao je da spava u jednoj sobi koju je koristio o. Kirilo za ikonopisanje, pored mora. Vrata od sobe koja gleda na more bila su malo otvorena. Iznenada je začuo glas svoje majke, otvorio je oči i rekao joj na turskom: „Majko, otkud ti ovde, šta hoćeš?“ A ona mu odgovori: „Došla sam da te uzmem sa mnom“. „Majko, ja sam sada kršten i miropomazan, odlazi, ne mogu da idem sa tobom“, kaže joj Nikola. Međutim, ona mu snažnim glasom reče: „Ustaj, ideš sa mnom“, skoči na njega i uhvati ga za ramena da ga podigne. On je odgurnu vičući: „Majko, nemoj da me prljaš“, a pogled mu pade na jednu ikonu Hristovu. Tada uzviknu krsteći se: „Hriste, spasi me“. Ona se tada podiže i reče mu: „Pobedio si me“, i izlazeći na vrata skoči u more, zapljusnuvši čak i vrata. Dok je međutim majka izlazila, vide iza nje životinjski rep, i kada se izgubila u moru shvatio je da to nije bila njegova majka. Ujutru ga je o. Kirilo, koji je tokom noći čuo uzvike, pitao i saznao šta se desilo. Tada mu reče: „Ne sekiraj se, Nikola, dete moje. To je bio đavo, došao je da te kuša“. Novoprosvećeni Nikola ostao je jedno vreme na Kalimnosu, gde se oženio, a kasnije se vratio na Ko.

Advertisement

Nikola je imao mnoge Božije intervencije u životu, i zaštitu od božanske blagodati. Sa jednostavnošću i verom u teškim trenucima života tražio je pomoć od Boga i primao je.

Na Kou desilo mu se sledeće: Bio je Veliki Utorak, prethodnih dana je bila bura, i Nikola, koji se bavio pletenjem kotarica ali i korišćenjem dinamita za ribolov, došao je u tešku ekonomsku situaciju. Nije mogao da kupi čak ni pashalno jagnje, i u agoniji pokušavao je da uhvati barem nešto ribe kako bi proslavili Pashu. Još od večeri molio se Bogu: „Hriste moj, nemam nikoga drugog kome da kažem svoju muku, samo Ti ćeš mi pomoći, Hriste moj“, i zatim je zaspao. Tada je video da se nalazi u jednom žbunovitom predelu i neka Svetlost dolazila je ka njemu. Pojavljuje se Hristos u hitonu i sa trnovim vencem, dok mu je krv kapala sa lica. Nikola trči ka njemu gotov da padne da mu se pokloni, a Hristos ga blagosilja. On pada na kolena krsteći se i kaže: „Hriste moj, pomozi mi da uhvatim malo ribe da proslavim Pashu“, i tada čuje Hrista da mu umilnim glasom govori: „Pođi, dete moje, u Karteri“, i iščeze. Odjednom oseća da ga žena budi govoreći mu: „Šta se dešava? Spavaš i krstiš se?“ „Ne znam, bio je san“, odgovara joj, ne objašnjavajući ništa.

Advertisement

Na Veliku Sredu ujutru uzima dva dinamita i po velikoj kiši kreće na mesto koje mu je ukazao Gospod, udaljeno više od sat vremena puta. Tokom puta govorio je krsteći se: „Hriste moj, dolazim, pomozi mi“. Na oko 200 metara pre nego što će stići u Karteri vidi tri ribe kako se presijavaju. Nikola pohita tamo uzvikujući: „Blagodarim, Hriste moj“, baci dva dinamita i more se napuni ribom. On nastavi da blagodari Gospodu puneći jedinu vreću koju je imao, i uz pomoć dve tovarne životinje koje su mu dali, odnese ih na tržnicu i prodade.

Dosta godina kasnije desilo se sledeće: Otac mu je bio teško bolestan u bolnici na Kou, i po rečima lekara na samrti. Nikola zabrinut silazeći niza stepenice pogleda na ikonu svetoga Pantelejmona, zastade i iz srca ga zamoli: „Sveti Pantelejmone daj mu još dve-tri godine života“. Sledećeg dana rano izjutra, pre nego što će krenuti na posao, a tada je radio u Opštini, pošao je do bolnice i vide oca kako sedi i kaže mu: „Hvala ti sine što si poslao lekara. Došao je jedan mladi lekar i pitao me:

Advertisement

– Kako si?
– Nisam dobro, kažem mu. Tada se on dohvati moje glave i kaže mi:
– Otvori jako usta i izbaci jezik napolje. Odmah ga je dodirnuo i kaže mi:
– Nema ničega, sve je u redu. Odlazeći reče mi:
– Poslao me je tvoj sin Nikola da te pogledam. Vrlo brzo mi je bilo bolje“.

Nikola je shvatio da je to bio Svetitelj i upita ga: „Da li bi ga poznao ako bi ga video?“. Doneo je ikonu svetog Pantelejmona pred oca, i on prepozna lekara u licu svetog Pantelejmona.

Iz knjige „Podvižnici u svetu“, Sveta Gora 2008, str. 351-358.

Beograd.in, vaš neiscrpni izvor fascinantnih priča, čudnih zanimljivosti i neotkrivenih bisera širom Srbije, regiona i sveta! Zavirite u skrivene kutke Srbije, otkrijte njene tajne i uronite u njenu magičnu atmosferu. Beograd.in donosi sve što vam je potrebno da doživite Srbiju na najuzbudljiviji način. Otkrivajte, upoznajte i zaljubite se u Srbiju kroz naše nesvakidašnje priče i zanimljivosti koje će vas obogatiti iz dana u dan. Posetite nas na Beograd.in i pridružite se avanturi koja će vas ostaviti bez daha!